Trinaesti lipnja, devedeset treće,

ubili su joj supruga i tri sina!

Trinaesti lipnja, devedeset treće,

izgubila je sve…

“Oprosti nam herojska mati

nismo mi vrijedni suze tvoje

ti si dala što si mogla dati

svoju dušu i cijelo srce svoje.”

      ANICA JURIĆ

Jeste li čuli za ovu ženu,

što izgubi sve u jednom danu?

Jeste li čuli za priču njenu,

znate li za njenu tešku ranu?

Jeste li čuli za njene boli?

Za njenog supruga i tri sina!?

Izgubi u danu sve što voli,

položi ih na oltar domovina!

Dušmanska pokosi ih ruka,

bez milosti Anici ih uze,

od tad ne prestaje bol i muka,

ne prestaju ni majčine suze!

Anica Jurić supruga i mati,

trinaestog lipnja devedeset treće,

dala je sve što je mola dati

i ništa je više utješit neće!

Tri sina pred njom su pala!

Kako joj srce raspalo se nije?

Pod udarom dušmanskog rafala,

dok ona još bitku sa životom bije?!

Oprosti nam herojska mati,

nismo mi vrijedni suze tvoje!

Ti si dala što si mogla dati,

svoju dušu i cijelo srce svoje!

Oprosti i moje srce moli,

što te češće spominjali nismo,

i što sama nosiš svoje boli,

a gluhi i slijepi na te boli mi smo!

U samo jednom danu, 13. lipnja 1993. Anica je ostala bez trojice sinova i supruga. Pred njezinim očima ubili su ih pripadnici Armije R BiH na njihovu kućnom pragu u kakanjskom selu Kovači. Suprug Jure ubijen je u 52 godini, najstariji Stjepan imao je 25, Ljubomir 21, a Dragan ni punih 20. Svi su bili u civilu i bez oružja, posvjedočila nam je Anica koja i 31 godinu poslije zločina osjeća jednaku bol zbog gubitka sinova i supruga.

O zločinu kojemu je svjedočila, Anica Jurić govorila je u Haaškome sudu kao i pred domaćim pravosuđem. I jedni i drugi ostaju slijepi na priču žene koja je simbol stradanja kakanjskih Hrvata. „Ja se nikad nisam umorila pričajući o tome šta se dogodilo mojoj djeci i suprugu. Ali imam osjećaj da moje vapaje za pravdom i istinom nitko ne čuje, da naša žrtva nikom nije važna“. (Dio teksta o obitelji Jurić – Ana Popović – vecernji.ba)