DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA – VARAŽDIN

U cilju dostojnog odnosa prema prešućenim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća u Varaždinu je 20. rujna 2000.  godine osnovano Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a uz održavanje komemoracija za žrtve sjevernog dijela Republike Hrvatske tijekom 25 godina članovi posjetili su i brojna mjesta stradanja i u ostalim dijelovima Republike Hrvatske, kao i susjednim državama.

Planom aktivnosti za ovu godinu u program je ušlo i sudjelovanje na misu koju za žrtve poratnih likvidacija grada Zagreba, a koju od 2024. godine, 8. svibnja, organizira Hrvatsko žrtvoslovno društvo.

S obzirom da je na putu od Varaždina do crkve Svetog Jeronima u Maksimiru, na lokaciji Ljubijska 58 u Zagrebačkoj Dubravi, jedno od tih poratnih stratišta, prije dolaska na misu članovi Društva polože vijenac i zapale svijeće kod spomen križa, a tako je bilo planirano i za petak, 8. svibnja 2026. godine. Vijenac je naručen i svijeće pripremljene te je polaganje i paljenje vijenca dogovoreno s članovima Udruge 145. brigade HV-a Zagreb Dubrava koji su nas izvijestili da su na spomenutoj lokaciji započeli istražni radovi te ove godine to nije moguće. Kao najbliže mjesto lokaciji Ljubijska 58 gdje bi se vijenac mogao položiti i svijeće zapaliti predloženo je da se to napravi kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u Dubravi, a što je i prihvaćeno.

I tako sam, nakon što sam preuzeo vijenac i svijeće u najbližoj mi cvjećari u Cestici, za Zagreb krenuo u 15 sati, a u Varaždinu pridružili su mi se članovi Društva Miroslav Kocijan i Danijel Labaš. Putovali smo „starom cestom“ kojom sam i godinama ranije autobusom putovao dok za školovanja, 1975.-81. godine, a po dolasku u Sesvete s jednog ugibališta nazvao sam Ladislava Plantića, predsjednika Udruge 145. brigade HV-a Zagreb Dubrava koji nas je u 17 sati pričekao na parkiralištu na Trgu 145. brigade vojske. Nakon  što smo položili vijenac i zapalili svijeće  s parkirališta smo krenuli u Grižansku ulicu te potom kroz  Ulicu Križnog puta stigli u Ljubijsku te stigli do lokacije gdje se vrše istražni radovi, a koja je ograđena. Uz rub ograđenog prostora zapalili smo svijeće te se preko ulice Rudolfa Kolaka i Avenije Gojka Šuška spustili na Maksimirsku cestu kojom smo uz „puzajuću vožnju“ oko 18 sati stigli na parkiralište crkve Svetog Jeronim.

Tu je s početkom u 18,30 sati misu zadušnicu za žrtve predvodio mons. Ivan Šaško, kao i protekle tri godine, a u koncelebraciji su još bili p. Ilija Tipurić, p. Božidar Nagy, župni vikar vlč. Filip Pranjić i župnik vlč. Tomislav Petranović. Uz članova HŽD-a, Udruge Macelj, našeg varaždinskog Društva bili su i brojni drugi koji do dostojanstva ljudske osobe drže, a dostojanstvenom ozračju skladnim pjevanje doprinio je i mješoviti zbor župe Svetog Jeronima koji je na orguljama pratila voditeljica Margareta Perković.

Nakon završetka misnog slavlja u kojem je dirljivu propovijed održao biskup Ivan Šaško ( kompletna propovijed je na poveznici: Biskup Sasko Uvod i homilija Sveta misa za zrtve partizana Crkva sv Jeronima Zagreb Maksimir 8 svibnja 2026, zbor je otpjevao pjesmu Do nebesa nek se ori, a za koju je stihove napisao p. Petar Perica i sam ubijen na Daksi od partizana 25. listopada 1944. godine. I tako je nekako, i Ljubijska 58, i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima stradalim u Domovinskom ratu, i  misa, i pjesma povezala stradanja od petokrake zvijezde.

Nakon kraćeg druženja nakon mise i razgovora oko daljnjih aktivnosti na odavanju počasti žrtvama krenuli smo prema Varaždinu, a kući u Križovljan stigao sam nešto iza 22 sata.

Zabilježio i fotografije uvrstio Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava i dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Za portal HŽD-a pripremila Jadranka Lučić