22. listopada 1932. – Split, 25. ožujka 2021. – U 89. godini preminuo istaknuti hrvatski povjesničar Ivan Jurić
Povjesničar Ivan Jurić, koji se bavio istraživanjem povijesti Donjega Poneretlja između dva rata, umro je u 89. godini u četvrtak u Metkoviću, potvrdila je obitelj.
Ivan Jurić rođen je u Momićima kraj Metkovića 1932. Učiteljsku školu završio je u Kninu 1952., Višu pedagošku školu u Splitu 1962., a na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je povijest i pedagogiju. Magistrirao je 1982. na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom “Uloga trgovine u razvoju luke i trgovišta Metković 1850.-1918.”
Godine 2004. obranio je doktorsku disertaciju iz povijesti na temu “Donje Poneretavlje između dva svjetska rata (1918.-1941.)”.
Bio je aktivan član Matice hrvatske od 1957., sudjelovao je u osnivanju ogranka u Metkoviću 1970., čiji je bio prvi predsjednik do 1971.
Bio je dragovoljac Domovinskoga rata te pričuvni časnik Hrvatske vojske. Bio je i glavni i odgovorni urednik Ratnog Neretvanskoga vjesnika, glasila obrane Općine Metković i Biltena 116. brigade HV. Dobitnik je Spomenice Domovinskoga rata 1990./1991., a nositelj je i odličja Red hrvatskoga trolista.
Sarajevska tragedija Sofije i Ferdinanda, Metković, = Dir Tragödie von Sophie und Ferdinandin Sarajevo / Ivan Jurić ; [prijevod teksta na njemačkom jeziku Taida Valentić], vlastita naklada, 2010.,
Obitelji Jurić izražavamo iskrenu sućut .
Naše su misli i molitve uz vas.
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
SPOMENIK ŽRTVAMA KOMUNIZMA DONJEG PONERETAVLJA
Recenzija knjige dr. sc. Ivan Jurić:
Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju (1941.-1990.)
Nakladnik: Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Biblioteka Documenta Croatica
Prof. dr Ivan Jurić je zaslužni član Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Dr. Jurić je naš autor s Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa održanog u Zagrebu 1998. godine kada je izvijestio o onome o čemu je pisao i u svojoj knjizi Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918.-1945. u kojoj je popisao stradali vojnika u svim vojskama u kojima su Hrvati sudjelovali i stradalim civilima koji su stradavali od raznih vojski koje su bile na prostoru Donjega Poneratavlja. S dr. Dizdarom imao sam čast predstaviti tu njegovu knjigu u Metkoviću. On je viktimolog Metkovića, istražitelj žitelja Donjeg Poneretavlja (bivšega kotara Metkovića). U ovoj knjizi bavi se žrtvama partizana, osobama koje su pobili komunisti i represijom totalitarnom komunističkom prema Hrvatima do godine 1990. Ovaj naš učeni čovjek, profesor i plodan autor pravi je Metkovac, sin svoga kraja koji neumorno istražuje stradanja svojih ljudi u svome užem kraju. Po tome je on žrtvoslovac velikoga srca koji je sebi namijenio istraživati istinu ‘o tome tko su bile žrtve a tko zločinci jer ta istina još uvijek nije jasna.’ Kako piše u svom predgovoru zločinci su bili ‘komunisti koji se pokrivaju u plašt antifašista kako bio na taj način ublažili svoje zločine.’
Prof. Jurić je obziran čovjek i objektivan autor. On ne želi nikoga staviti na optuženičku klupu, a obziran je i prema potomstvu, zagovara osobnu odgovornost, a ne da bi se grijesi otaca odražavali na njihove bliže, kao i na potomke. Istražuje stradanje Hrvata koji su bili izloženi najtežom zločinima, ubojstvima, dugogodišnjoj robiji, izloženi nečovječnim represijama „samo zato što sdu željeli imali svoju državu u kojoj će sami odlučivati o svojoj sudbini“. Naš je autor znanstvenik koji istražuje i piše sine ira et studio, objektivno, na temelju isprava, optužnica, presuda, svjedočkih izjava, dnevničkih zapisa, uredbi i zakona. Od partizanskih Uredbe (kasnije Zakona) o vojnim sudovima i Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države do u najnovije vrijeme Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina i Skupštine Europskog parlamenta o 23. kolovoza Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.
Stradanja u svom Donjem Poneretavlju smješta uvijek u opće okvire. Tako u Uvodu piše o proglašenju NDH i upravljanju i upravnoj podjeli NDH da bi potom uslijedio prikaz pojave i djelovanja antifašističkog pokreta na području kotara Metkovića. Ne libi se napisati istinu da je stanovništvo kotara Metković dočekalo raspad Jugoslavije s velikom radošću i oduševljenjem. Oni su u zajedničkoj državi, kao i ostali krajevi Hrvatske, na svojim leđima osjetili svu težinu, surovost i brutalnost velikosrpskog režima. Budući da je najveći broj žitelja Kotarske oblasti u Metkoviću hrvatske narodnosti, proglašenje NDH dočekano je s velikim odobravanjem i oduševljenjem…Kod najvećega broja žitelja ovoga kotara nije bilo alternative novoj državi. NDH je bila država sa svim državnim atributima.
Prof. Jurić zadržava svoju objektivnost prikazujući pojavu i djelovanje antifašističkog pokreta za kojeg piše „Antifašistička borba hrvatskoga naroda značajno je razdoblje u hrvatskoj povijesti. To je borbom protiv okupatora hrvatski narod nastojao riješiti hrvatsko pitanje u okviru Jugoslavije… Ako se ovome pridodaju komunistički zločini prema Hrvatima tijekom rata, posebice kod Bleiburga i na Križnim putovima nakon rata, te odnos prema katoličkom svećenstvu i vjernicima onda se može shvatiti otkuda se i zašto javlja otpor Hrvata prema antifašizmu ‘jugoslavenskoga tipa.“ Partizanima su se osim komunista priključili i drugi građani ponajviše zbog toga što je vodstvo NDH prepustilo Talijanima dijelove hrvatske, a bila je to i reakcija na talijanske i njemačke zločine protiv hrvatskoga naroda. Takvi su zločini dokumentirani u ovoj knjizi kao što je bilo streljanje Hrvata iz bijelog Vira u Kuli Norinskoj i vješanje Hrvata od strane njemačke vojske u Metkoviću 16. listopada 1943. godine. Prikazan je rast partizanskog pokreta, koji je u početku u Metkoviću bio beznačajan da bi kasnije osnovane najprije u siječnju 1943. Četvrta dalmatinska partizanska brigada a u listopadu Jedanaesta dalmatinska partizanska brigada koja je ušla u XXVI Diviziju i bila je na Kočevskom Rogu sa Simom Dubajićem kao zapovjednikom i komesaricom čete Milkom Planinc. Dubajić će se hvaliti da je pobio više od 30.000 Hrvata i da mu je žao da ih nije pobio i 300.000.
Prof. Jurić prikazuje uspostavu komunističke vlasti u kotaru Metkoviću, civilne i vojne vlasti, osnovano je i javno tužilaštvo i vojni sud kojih je najvažniji zadatak bio uhićenje i suđenje tzv. Narodnim neprijateljima i ratnim zločincima. Najveći broj ih je osuđen na smrt streljanjem. Jurić piše: Prestali su djelovati organi vlasti NDH. Velikosrpski su komunisti uspostavili svoju vlast i komunistički sustav. Njihovim dolaskom na vlast počinje razdoblje komunističkih represalija i zločina u Donjem Poneretavlju prema ‘nepodobnim’ Hrvatima, katoličkoj crkvi, svećenicima, vjernicima i drugima koje će potrajati sve do godine 1990.
Poslijeratno razdoblje komunističke vladavine, 1945.-1990., bilo je za hrvatski narod čistilište, s malo nade da bi se mogli dokopati raja, to jest postati gospodari u svojoj kući.
To je i temeljni zaključak ove knjige o istini o komunističkim zločinima autora koji istražuje stradanje svoga naroda, svojih ljudi, koje on poznaje, s kojima se poznavao, kasnije i sam će doći pod udar terora poslije Hrvatskoga proljeća.
Dokumentarnu vrijednost nalazimo već u prva dva poglavlja knjige: o zločinima komunista nad civilima u kotaru Metković tijekom drugog svjetskog rata, s popisom osoba koje su ubijene i komunistički zločini nakon Drugog svjetskog rata u kotaru Metković, posebno o strijeljanjima Hrvata na groblju sv. Ivana u Metkoviću koje je unaprijed planirano. Strijeljanja su bila skupna. Objavljena je i preslika i prijepis presude skupini domoljuba osuđenih i strijeljanih na groblju u Metkoviću. Prikazano je i obilježavanje 50. obljetnice zločina na groblju sv. Ivana. U 4.poglavlju nalazimo popis pojedinačno strijeljanih domoljuba godine 1945.-1946. U 5. poglavlju prikazani su sudski procesi, među kojima i proces petorici domoljuba godine 1945. u Splitu. U 6. poglavlju je prikaz stradanja pripadnika Oružanih snaga NDH iz Donjeg Poneretavlja na Križnom putu, s prikazom po župama.
Posebno su obrađene tri skupine stradalih, Križarske skupine, stradanje katoličkih svećenika i obračun s članovima HSS. Progon crkve, svećenika i vjernika bio je posebno organiziran. „Od svih neprijateljskih grupacija najaktivniji je kler. Svećenstvo ima velikog utjecaja na narod, a naročito u selima gdje je narod prosvjetno zaostao. Popovi ovaj narod preko propovjedi i ispovjedi odvraćaju od NOP-a“ – stoji napisano u jednom izvještaju OZN-e za travanj 1945. u kotaru Metković. Mnogi su svećenici ubijeni (don Rade Jerković, fra Božidar Šimić, don Petar Antić i don Petar Bašić) a mnogi su osuđeni na duge kazne robije: don Ćiro Bubić, fra Milan Šetka, don Mate Dsimunić, fra Paško Barić i fra Bernardin (Jakov) Bebić. Organizirane su antivjerske demonstracije godine 1953. Prikazani su problemi oko izgradnje crkava posebno u Pločama. Devastirani su sakralni objekti.
Posebna je bila uloga vojnih sudova. Bila je to crvena „revolucionarna pravda“. Ubijalo se sudska i izvansudski. Streljalo se i bacalo u jame sve protivnike. Presude su se izricale na tekućoj vrpci, bez prava žalbe, sa izvršenjem ‘odmah’ ili ‘2 sata poslije donošenja presude’, kako je stajalo u presudi Vojnog suda Metkovskog sektora od 6. rujna 1943. godine. Čak su i pjesme pjevali, nakon likvidacije križara na planini Žabi.
(vidi Nikola Koncul: Komunistički zator ideološkog neprijatelja)
„Posred Žabe u dnu Graca leži sedam zlikovaca
Među njima zna se ko je Filipović Niko to je,
Filipović crni Niko sahranit te neće niko.
Tvoje tijelo jedu orli i gavrani kad su orni.“
U knjizi je posebno obrađena likvidacija križara na planini Žabi i skupine križara Ivana Milasa pod nazivom Kristova brigada, kao i križara na Glibuži kod Metković s popisom ubijenih, među kojima je bilo i žena kao što je slučaj sa strijeljanom Marom Periš. Prikazane su i kontroverze oko Ivana Milasa. U Metkoviću je održano suđenje križarima i njihovim jatacima iz skupine Ivana Milasa u kojem je UDBa bila tužilac a građanski sud je sudio., na temelju preporuke Partije, piše naš autor.
Posebno je prikazana represija komunista prema članovima Matice hrvatske, poslije Hrvatskoga proljeća 1971. godine. U Metkoviću je matičar, kako su nazivali članove Matice hrvatske, bio sinonim za neprijatelje, koje su javno vrijeđali, izbacivali s posla, izlagali teroru, bili su izvan zakona. Bilo im je zabranjeno svako javno djelovanje, oduzimane su im putovnice, pozivali su ih na saslušanja, prisluškivalo se njihove telefone. Zabranjen je rad Matice hrvatske. Nasilno su premjestili poprsje Stjepana Radića u Gradski park. Jedna je osoba bila zadužena za bacanje cvijeća i svijeća, stavljenih pred spomenik, u Neretvu. Knjiga donosi članove i radnike Ogranka Matice hrvatske na popisu KOS-a. Objavljen je i politički policijski izvještaj, komunističke represije, posebno prema učenicima Gimnazije u Metkoviću, Udbin popis članova tzv. Proustaške skupine u Metkoviću, sastanak Udbaša Kotara Makarska, ‘rezime zloglasnoga udbaša Bergama Gašpara iz 1960.
U prilozima ima vrijednih pjesama (N. Koncul, uspomene Stipana Vrnoge iz komunističkog robovanja, sjećanja Stanka Jerkovića i Smiljanke Gluščević na njihove Križne putove, sjećanja fra Vjeke Vrčića na komunističke zločine i drugo. Na kraju nalazimo sažetke na stranim jezicima, izvore i literaturu, kazalo osobnih imena i kazalo zemljopisnih naziva.
Umjesto zaključka: Dr. Ivan Jurić opet je napisao dobru knjigu. Povijest Metkovića i Donjeg Poneretavlja neće se moći zamisliti bez izuzetnih prinosa, istraživanja i pisanja profesora Jurića. On kao da plače na svakoj stranici gdje iznosi tužne sudbine onih kojima je uzet život jer su ljubili svoju Hrvatsku. Ja ću knjigu preporučiti pravnim fakultetima da iz njih studenti uče i nauče što nije pravda i pravedno, kako se ubija ljude zbog njihove vjere i ljubavi za Domovinu, kako se prezire i sudi ljude drukčijeg svjetonazora, kako se agnostici, bezvjerci i protuvjerci, antikristi i Luciferi obračunavaju sa onima koji dijele i uče vjeru i sami vjeruju, one koji su u znaku križa išli u brda u (opravdanom) strahu od onih koji su došli iz šume i gore i zauzeli vlast u ravnici Poneretavlja, ubijali usput, rušili crkvene spomenike. Ovo štivo nije pisano s mržnjom već sa žaljenjem u odgovoru na pitanje zašto su počinjena tolika zla, sa svrhom popisati zločine i njihove žrtve, bez mržnje i poziva na osvetu a sa znanstvenom akribijom popisati žrtve komunističkog bezumlja u Donjem Poneretavlju i – Hrvatskoj cijeloj.
Hvala dobrom dragom čovjeku, profesoru i doktoru Ivanu Juriću na ovoj knjizi domoljubnoj, viktimološkoj/žrtvoslovnoj i tužnoj knjizi zbog tolikog opisanog zla nad Hrvatima ali i knjizi istine, jer poslije čitanja ove knjige znamo više i bolje o stradanjima Hrvata u ne tako davnoj prošlosti, u prostoru južne Hrvatske, u dolini Neretve, kraju kojem je dr. Ivan Jurić podigao vrijedan spomenik, spomenik žrtvama komunizma svoga kraja.
dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Zagreb, siječanj, 2012.
Fotografije: arhiva J. Lučić