Zbornik radova

VUKOVAR 2001. „DA SE NE ZABORAVI“, ur. Zvonimir Šeparović

Kata Šoljić, počasna predsjednica Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa u Vukovaru 2001. godine

ZA PRAVDU I LJUBAV

(Poruka moćnicima svijeta)

Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ.

Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.

Ovdje smo 14 stoljeća

Naučila sam i najvažnije iz hrvatske povijesti i ponosna sam što, hvala Bogu, pripadam časnom hrvatskom narodu, koji u svojoj sadašnjoj domovini Hrvatskoj živi već blizu četrnaest stoljeća. Ovu smo zemlju uvijek branili i krvlju natapali, ali nikada nismo osvajali tuđe.

Hrvatski narod do 1918. godine nije imao ništa zajedničko sa Srbijom. Od tada se, mimo svoje volje i silom jačih, našao u tamnici svih nesrpskih naroda, zloglasnoj Jugoslaviji. U toj zajedničkoj državi stalno je bio izložen pljački i uništavanju od strane srpskog fašizma.

U Drugom svjetskom ratu hrvatski narod je želio obnoviti svoju samostalnu državu, i zato se morao boriti protiv Srba koji su ga u tome sprečavali, čineći nasilje i zločine nad hrvatskim narodom, kao što to i danas čine.

Oko tristo tisuća naših nedužnih golorukih vojnika, po završetku rata 15. svibnja 1945. godine, nakon što su položili oružje u Austriji, predali se krvnicima – srpskim fašistima, koji su ih u najvećim mukama ubijali na križnom putu. Tu su stradala i moja četiri brata, kao i mnogi drugi nedorasli mladići i ostali.

U najvećim poteškoćama poslijeratnog terora nad hrvatskim narodom, dok su mi supruga mirnog seljaka, više puta zatvarali, podizala sam svoju djecu i odgajala ih u katoličkoj vjeri i ljubavi prema Bogu, svim ljudima i prema svojoj Domovini.

Cijeli hrvatski narod se 1990. godine na referendumu izjasnio za svoju samostalnu i slobodnu državu. Jamčili smo Srbima, kojih je u Hrvatskoj bilo oko deset posto, sva ljudska i građanska prava. Bili smo goloruki, a srpski fašizam je najvećom vojnom silom nasrnuo na nas.

Znate što su nam sve načinili. Znate da su najvećim nasiljem i zločinima istjerali nas 350.000 Hrvata, a njih je tamo bilo oko 150.000. Porušili su sve naše kuće i naše crkve, pa i groblja. Znam da su mi jednoga sina, koji je imao pedeset godina, toliko tukli i mučili u svom zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, dok od udaraca nije izdahnuo, kao i mnogi drugi Hrvati. Za drugog sina i za zeta znam da su poginuli u Vukovaru, a za dvojicu sinova ne znam kako su završili.

Gdje su vukovarski ranjenici

Ne pitate gdje su i danas još mnogi naši sinovi, pa čak i mnoge žene i djeca, njih oko tri tisuće, odvedeni još 1991. i za koje se ništa ne zna.

Posebno gdje su naši sinovi, vukovarski ranjenici, njih dvjesto pedeset, i sto civilnih osoba, pomoćnih radnika, svi točno popisani i odvezeni iz vukovarske bolnice u šest autobusa 20. studenoga 1991. godine, u nazočnosti predstavnika Međunarodnog crvenog križa i predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Recite nam, što je učinjeno s njima?

Ne možemo prihvatiti

Od Vas samo ponekad čujemo usputnu hladnu i strašnu riječ da su svi pobijeni, kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvih uzbuđenja i osude s vaše strane, kao da se radi o janjcima. A mi, majke i očevi i supruge i djeca, u strahu, strepnji i nadi, to ne možemo vjerovati, pa se još uvijek nadamo.

Ne možemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko može biti toliko okrutan i takav zločin da pobije nemoćne ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemoćnim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne možemo vjerovati da su mogući takvi zločini.

Stoga ja, kao majka koja je ostala bez četiri sina i zeta, kao i toliko druge majke i očevi, pitam vas, kao predstavnike međunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoćete od nas, zašto štitite i pomažete zločinačku i agresorsku srbofašističku stranu, a ne pomažete nama, žrtvama, koji stradavamo na pravdi.

Zar su u vašim očima vredniji oni koji čine zločine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam već ne želite pomoći, što bi vam bila moralna ljudska dužnost?

Ne možemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko može biti toliko okrutan i takav zločinac d pobije nemoćne ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemoćnim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne možemo vjerovati da su mogući takvi zločini.

Stoga ja, kao majka koja je ostala bez četiri sina i zeta, kao i tolike druge majke i očevi, pitam vas, kao predstavnike međunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoćete od nas, zašto štitite i pomažete zločinačku i agresorsku srbofašističku stranu, a ne pomažete nama, žrtvama, koji stradavamo na pravdi.

Zar su u vašim očima vredniji oni koji čine zločine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam već ne želite pomoći, što bi vam bila moralna ljudska dužnost?!

Znajte samo jedno, da smo ponosni na svoje sinove, što su hrabro i dostojanstveno samo branili svoje domove i svoju Domovinu, i što nisu činili, i ne čine zločine, pa makar, mnogi dali svoje živote, i makar mi toliko patili.

Moga sina su pretukli do smrti, i toliko druge sinove, ali hvala Bogu da naša policija i vojska tako ne uzvraća i to ne čini. Naše kuće i crkve su srušene, a neka su njihove cijele.

Mi ne smatramo da su svi oni krivi za našu nevolju. mi možemo i trebamo oprostiti, ali krivci moraju odgovarati za svoje zločine!

Pravda i ljubav

Zahvaljujemo svima iz međunarodne zajednice koji nas razumiju i koji nam pomažu, ali se pitamo, i žao nam je, zašto tako moćna međunarodna zajednica, koja je mogla pobijediti daleko jači njemački fašizam, sada ne zaustavi i ne osudi velikosrpsku agresiju i zločine nad Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom?

Zašto izjednačujete žrtve i krvnike? Pitamo, možete li nama, ožalošćenim hrvatskim majkama, u oči pogledati, i dalje nas Hrvate nepravedno optuživati i tako raditi za neke svoje interese?

Zapamtite da je za nas, sve ljude, pravda i ljubav najveći i jedini pravi interes!

 

Zbornik radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 2002., str. 3 – 5.