Zbornik radova

ZAGREB 2004. „O ŽRTVAMA JE RIJEČ“

NOĆAS SAM SNILA

 

Najprije ću se zahvaliti ministru gospodinu Šaparoviću, kao što vodi ovo žrtvoslovno društvo rekla sam već u Vukovaru kada smo bili prije dvije godine, da nije njega – to bi se sve zakopalo, nitko ne bi znao što se dogodilo i što se radilo.

Ja bih se prvo zahvalila njemu, pozdravljam sve ovdje i slušala sam puno svećenika koji je čitao (pater Nikola Mate Roščić) i govorio ovdje.

Bože moj onako bi se moglo govoriti takva tri dana – i sve je istina što bi se govorilo.

Čovjek bi se još mogao i uzrujati ako ćemo govoriti o žrtvama.

Od 45-te tuga moja – braća moja – ostala djeca njihova – ostala bez oca bez majke. Tako sam proživljavala 45 godina komunističkog života, muža u pritvoru – terali, nikad nisam smjela riječ ni tko sam ni što sam i kud god sam krenula bila sam ustaša, ja i moja djeca, koja su se rodila poslije 45-te svi su bili ustaše. Sada opet dođe Drugi Domovinski rat isto od istog zločina, opet nastradaše mi djeca, opet pokosiše – misle pobiti Hrvatsku, ne mogu je pobiti nikako, ako smo pravi hrvati ne dajmo se braćo i sestre – lijepu riječ podajmo ja kada sam išla u Čapljinu pa su me u Mostar vodili, vjerujte primili su me kao Tuđmana. Čist me je sramota bilo. Kako su aplauz mi dali kako su mi cvijeće dali.

Ja sam se mislila – što sad tom narodu da kažem – vjerujte, ja sam izašla u malu kancelariju tamo –  iz mene je izletilo odmah ovako

„Kao što Isus učinio  – rekoh – učini mom bratu – čašu hladne vode, ja ću te nagraditi, ili tko jednu lijepu riječ kaže za našu domovinu, ili korak korači za ovu našu domovinu, budimo svi složni. Nagradit će Vas naša Hrvatska.

Evo sad smo dobili izbore, moglo je malo biti bolje. Nije morao naš predsjednik kupiti Kurtu i Murtu. Da su svi izašli kako Bog zapovijeda, već ne ćemo sada izaći – kom’ su žrtve pale – neka mu  …. kome nije – njemu je dobro –  i onako ide i socijalu traži. Dan za danom prolazi. Ja ne mogu tako. Ja sam dala djecu ja sam dala braću – živim za ovu Hrvatsku. I živiću – da sam Bog zna – tu sam na kraju. Još ovo Hrvatsko žrtvoslovno društvo da proslavim, a poslije Kongresa ići ću za Bosnu i Hercegovinu našu dragu. Još jednom tamo ćemo da pravimo Kongres.

Svi su ljudi bili s nama. I ti su ljudi mučeni i ranjeni. Braćo i sestre budimo složni kao 91. Budimo jedan za sve i svi za jednoga. Krv je prolivena. Nemojte zaboraviti, Majka neće zaboraviti. Dok oni kažu kad je to ikad bilo – men’ je kad ikad meni je sve jučer bilo! I Vukovarcima ni jednom nemojte reči što je radio, da je vode ‘ladne dono zaslužio je što se događalo u Vukovaru. Zaslužio je da mu se učini i da primi ono što je zaslužio.

Ja ne želim tako da im se kaže  „pitao je tko je puco  “– onaj naš bivši ministar … on rane nije vidio, on nije bio tamo. On uglavnom nije vidio tko je pucao iI’ neće ni vidjeti više.

Kako da kažem, oni ljudi koji su preživjeli ono tamo teško i gorko – oni naši pokojni –  vidite ovo – to je bacano živo u zemlju,to je paljeno, to ne zna se što je tamo rađeno.

I Bog sačuva svoje – bar ovo što je živo a što nije živo neka im da duševno spasenje.

Majka im želi i moli. Ja nemam drugo ništa nego da molim za svoju djecu i moju braću.

I za moje unuke koji su ostali – da ne dočekaju ovo – oni – u ove četiri godine smo jedva pogurali, sve su poizbacivali s posla, odmah čim su upali – ovo su Šoljićevi – van!“

Oni ne moraju raditi. A to što su se borili i državu izborili – skupa sa svima ne sa ovim s onim neko s našim braniteljima koji su državu stvorili sa svojom krvi to su bili i moji unuci, ako nisu poginuli, živi su ostali fala Bogu – a njihovi su očevi poginuli i to na mučki način.

Ja kažem – pokazani su oni limeni  – tako bi trebali i Srpski Čakovci kad su vadili ljude one ljude iz bunara. Tu je i moj sin izvađen bez glave. Ja mislim da veliki je trud izdržati i ostati živ – na to misleć.

Kako ti duraš … ispričat ću priču ….

 

Noćas sam snila

Da su djeca došla

Vidjela sam kraj prozora su prošla.

Najstariji progovara:

„Otvori nam majko stara“

Brzo sam potrčala i vrata otvarala

Mog sina za ruku fatala ..

Tine, Tine mili

Pa tebe su četnici ubili.

To te Isus oživo ko Lazara.

Jeste majko mila

I dao mi krila.

I nema sina moga.

sine … Tine, sad si bio 

Kud’ si mi se skrio.

A možda je drugi po redu

Možda je moj Mijo.

Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila

Majki nije puno bilo.

Vi ste bili meni

I desno i lijevo krilo.

Javi se sine majci svojoj.

Nema ga

Možda je treći po redu.

Možda je moj Ivo

Što je u Dunav skočio.

Ivo, Ivo, Ivane ljute rane

Jel’te odnesoše nebeske visine,

Dunavske dubine.

Majka te sine traži

Sad si bio

Kud si mi se skrio.

Da bol ublažim.

Možda je četvrti po redu

Moj Mato – moje zlato.

Tumaram, hodam po hodniku

Od vrata do vrata

Pa nema moga zlata.

Ja udarim susjedu na vrata

Susjed brzo zbori

Pa mi vrata otvori

„Ajd’ u sobu majko stara

Nisi ništa snila“

„Jesam, susjed“

Djeca su mi bila

Kud su se skrila.

„Ajd’ u sobu – zbogom i laku noć“.

Ja osta sama

U slike gledajuć

I misleć kud ću sada proć!

Djeco moja

Sokolovi mili

Kud ste mi se skrili

Pa sad ste bili …..

 

Hvala svima koji ste me saslušali…

Ja Vam se svima zahvaljujem, i sve Vas pozdravljam od srca i kog znam i kog ne znam. Budite živi i zdravi i budite složni. Dragi naši branitelji, dragi naši generali – stojte čvrsto na nogama, doće sunce i Vama. BOG!

Majka Kata Šoljić prima priznanje za izuzetan doprinos razvitku žrtvoslovlja, predan rad i pomoć razumijevanju žrtava u Hrvatskoj od predsjednika HŽD-a prof. Šeparovića.

Na slici je i rizničar Hrvatskog žrtvoslovnog društva i dugogodišnji član predsjedništva Ivan Debeljak, dipl. prav.

Fotografija: Jozo Miličević / Foto video Lea – Sesvete

Tonski zapis: arhiva HŽD