Svezan, prebijen po glavi i leđima, prisiljen hodati s razbijenim staklom u čarapama – da, to su mu napravili, prije nego su ga ubili zajedno s još osam njegovih suboraca.

To nije rat – to je zločin. To nije vojska – to je zvjerstvo.

I do danas? Nitko nije odgovarao. Nitko nije ni optužen. Nitko, baš nitko, nije stao pred lice pravde. Jer za Hrvate – pravde nema.

Kad se ubijaju Hrvati, sudovi šute. Tužiteljstva okreću glavu. Međunarodna zajednica pere ruke.

Jer hrvatska krv je očito najjeftinija.

Možeš je proliti, možeš je gaziti, možeš je razlijevati po podrumima i jarcima – i nikom ništa.

Mario Barišić je ubijen u Buhinim Kućama zajedno sa svojih 8. suboraca – PPN MUNJE. Izmučeni i zaboravljeni od onih koji su trebali donijeti pravdu.

Ali ne i od nas.

Mi ih se sjećamo. Mi pamtimo. Mi govorimo istinu – i nećemo stati.

Jer dok god šutimo, ubijaju ih ponovo. A mi nismo narod koji šuti. Nismo narod koji guta nepravdu.

Neka se zna: u Buhinim Kućama 9. siječnja 1994. počinjen je zločin nad Hrvatima. I taj zločin vapi za pravdom.

A dok je ne bude – neka svijet zna:

Za Hrvate pravde nema. Ali ima pamćenja. Ima istine. I ima zavjeta da nećemo nikada zaboraviti!

Mario Barišić – simbol žrtve i otpora. Neka ti Gospodin podari ono što ljudska pravda nije mogla.

Vitez Herceg-Bosna

Izvor: https://www.facebook.com/samolivanjski

Više o sudbini Lašvanske Doline pogledajte na poveznici: https://narod.hr/vjera-i-kultura/kultura/9-sijecnja-1994-buhine-kuce-vitez-zlocini-armije-bih-nad-hrvatima-nizu-se-jedan-drugim