U utorak u prijepodnevnim satima saznao sam kako je nakon duge i teške bolesti, preminuo bivši hrvatski političar i ratni zapovjednik Tomislav Merčep (Borovo Naselje, 28. rujna 1952. – Zagreb, 16. studenoga 2020.)
Za mene je danas tužan dan, a vjerujem da je tužan i za naše branitelje i domoljube, jer Tomo Merčep je dao izniman doprinos u obrani i stvaranju Hrvatske države kao ratnik i političar. Ne zaboravimo da je organizirao obranu Vukovara i spasio nas u tijekom tri ključna mjeseca od sudbonosnih gubitaka koje bi tada uzrokovao prodor JNA i četničkih formacija.
Nakon Vukovara, sa svojim postrojbama nastavio je braniti Hrvatsku na drugim ratištima – na ličkom u obrani Gospića, na zapadno-slavonskom (Pakrac, Lipik i okolica) te u zadarskom zaleđu.
Njegov doprinos bio je velik i time zaslužuje poštovanje hrvatskih ljudi koji žive i vole našu dugo čekanu slobodnu domovinu Hrvatsku. Merčep će nam ostati u sjećanju kao čovjek koji je bio spreman žrtvovati i svoj život za slobodu Hrvatske!
Naglasio bih da mnogi veliki ljudi za života ne bivaju shvaćeni niti poštovani, već suprotno, u mnogim slučajevima bivaju zanemarivani, čak i prezirani. Iznimka nažalost nije niti Tomo Merčep, heroj Domovinskog rata.
Prisjetimo se na trenutak našeg prvog Predsjednika, čiju vizionarsku ulogu u stvaranju hrvatske države neki još ne razumiju. Doslovno su ga mrzili tih devedesetih, a to čine i danas, unatoč obilju dostupne literature i argumentacije. Ili pak ratnog ministra obrane Gojka Suška, zatim generala Slobodana Praljka, Đuru Brodarca i mnogih drugih…
Zapamtimo da je narod koji se odriče svojih heroja osuđen na propast! Zapitajmo se stoga kako se kao narod moramo odnositi prema ljudima koji su nas zauvijek toliko zadužili?
Na sreću, Providnost nas ipak čini zahvalnima, a Istinu je nemoguće sakriti. Danas ih se stoga s radošću prisjećamo, spominjemo ih i zahvaljujemo im.
Često ponavljam prijateljima i poznanicima, a ponekad „objavim“ i onima koji me ne poznaju – nije ovo vrijeme za nas, naše vrijeme tek dolazi! Smeta me što danas ne cijenimo dovoljno hrabrost, žrtvu i viziju ljudi koji su stvarali Hrvatsku, ali ipak, vjerujem i nadam se da će doći nove generacije koje će nastaviti njegovati vrednote zbog kojih smo „mi iz devedesetih“ bili spremi ići do kraja, do pobjede, bez obzira na cijenu.
U protivnom, zaborave li to generacije koje će nas naslijediti, ponovit će nam se povijest, nije važno u kojoj od svojih tamnih nijansi.
I za kraj, ne zaboravimo da nam ta povijest pokazuje da mnogi veliki ljudi ne dočekaju uživati plodove svojih snova. I u hrvatskom slučaju je bilo tako. A Hrvatska je njima bila veliki san, najveći! Tomo, Franjo, Gojko, Praljak i mnogi drugi koji su sebe ugradili u temelje naše Domovine to su vjerojatno znali, ali su vjerovali u Ideju, a ideja je bila Hrvatska država. Dali su se u trenutku povijesti koji se nije smio propustiti, jer takve prilike Bog ne daje često. I uspjeli su. Hvala im na svemu!
Pripremio; Đuro
