Svjedočenja iz knjige prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića

“MEĐUNARODNO PRIZNANJE HRVATSKE”,

rukopis neobjavljene knjige, Zagreb 2019., 471. str., 

str. 267. – 299.  i 456. – 457.

* * *

Prva međunarodna priznanja

Slovenija. Uzajamno su se priznale dvije susjedne zemlje 26. lipnja 1991. Odmah nakon povijesne Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Imali smo identične nacionalne interese – izlazak iz totalitarne unitarne Jugoslavije.

Baltičke zemlje priznale su nas ovim redom: Litva 30. srpnja, Latvija 14. prosinca i Estonija 31. prosinca 1991. Bila je to očigledna solidarnost „malih“ zemalja srodnih po nacionalnim sudbinama koje su u svojoj dugoj povijesti imali slično Hrvatskoj. Njihovi brojniji i jači susjedi Njemačka, Švedska,Danska, Poljska, a na kraju Rusija (SSSR) smjenjivali su se u vlasti nad relativno malobrojnim i slabijim Baltičkim zemljama. Raspadom Sovjetskog saveza krajem kolovoza 1991. ponovno su stekle svoju državnu samostalnost. Litavski ministar vanjskih poslova došao je s priznanjem Hrvatske u Zagreb, uzvratio sam posjet u prosincu 1991. Bili su to susreti ljudi koji se međusobno uvažavaju i uzvraćaju s međunarodnim priznanjem kao čin međunarodne solidarnosti.

Ukrajina. Ta druga po veličini europska država sa više od 46 milijuna stanovnika, koja je imala burnu stradalničku prošlost priznala je Republiku Hrvatsku 11. prosinca 1991. godine. Potpisao sam u ime Hrvatske Trojni sporazum Ukrajine, Mađarske i Hrvatske u rujnu 1991. u Budimpešti. S Ukrajinom nas povezuje slične sudbine jer je i Ukrajina kao i Hrvatska bila ugrožavana i osporavana od moćnijih susjeda.

 Island. Ova relativno mala ali utjecajna otočka zemlja, članica NATO-a priznala je Hrvatsku među prvima 19. prosinca 1991. Kao što mi je i obećano u Rejkjaviku u rujnu mjesecu. Ministar Hannibalsson i njegova Vlada održali su riječ.

Vatikan/Sveta Stolica. Priznali su nas 13. siječnja 1992., najavljeno 20. prosinca 1991. Među prvima, različito od redovne prakse Svete Stolice koja je za svoja priznanja novih država čekala da to najprije učine svi drugi. Učinio je to Sveti otac papa Ivana Pavao Drugi, Poljak koji je ljubio Hrvatsku.

San Marino. Jedna od najstarijih država na svijetu. Prema predaji, osnovao ju je 301. godine, a tko bi drugi nego, klesar Marin s otoka Raba, koji je sa svojim prijateljem Leom pošao u Rimini. Zbog progona kršćana sklonio se na obližnje brdo Monte Titano gdje je izgradio kapelicu. Ta kapelica je činila jezgru budućeg grada San Marina. Službeni datum osnutka države i najstarije republike u Europi, San Marino je 3. rujna  301. godine. Taj San Marino, rabljanina Marina priznao je svoju staru domovinu Hrvatsku 14. siječnja 1992. godine, dan prije nego što će nas priznati Europa. Baš lijepo.

Sve članice Europske zajednice na čelu i na poticaj Njemačke priznale su Hrvatsku 15. siječnja 1992., kao što je bilo najavljeno. Tog istog dana priznale su nas: Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska i Švicarska. Dan kasnije 16. siječnja priznale su nas: Australija, Argentina, Čile, Češka, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Spomenimo da nas je od velikih sila Rusija priznala 17. veljače, SAD 7. travnja, a Kina 27. travnja 1992. godine. (Vidi: Kronološki pregled priznanja hrvatske do primanja u UN)

Na kraju ’91. godine

Ova godina 1991. bila je teška, dramatična, a za našu politiku uspješna. Imali smo pravi pravcati rat, agresiju Srbije i Crne Gore uz pomoć JNA s teškim posljedicama. Ali smo istovremeno činili sve što je moguće da spasimo našu Hrvatsku. Činili su to prije svega naši branitelji koji su platili najskuplju cijenu, a zatim i vrhovništvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom, a svoje smo učinili i mi u mladoj Hrvatskoj diplomaciji. Na kraju godine obratio sam se u Saboru 28. prosinca rekavši između ostalog: „Dolazak Nove godine dočekujemo krunidbom drevnog hrvatskog sna o samostalnosti i neovisnosti.“ Samo dva mjeseca nakon stupanja na snagu izjave o suverenosti i samostalnosti, Hrvatska je doživjela priznanje kao samostalna i suverena država i postala međunarodni subjekt. Ovo početno priznanje ili bolje rečeno ova prva priznanja plod su vjekovne borbe za slobodom, ali u ovom trenutku to je i rezultat napora koje su uložili svi čimbenici vanjske politike i brojni apeli koje su uputile k tome dali su kulturne ustanove i Sveučilišta, ono što je uradila iseljena Hrvatska, kao i aktivnosti inozemnih ureda Republike Hrvatske. Ne smije se zaboraviti da su priznanju pridonijeli i hrvatski otpor gradova kao što su Vukovar, Dubrovnik i Osijek. Zahvalni smo njemačkom kancelaru Kohlu i ministru vanjskih poslova Genscheru, Aloisu

Mocku kao i ministrima inozemnih poslova Islanda, Belgije, Italije, Danske i Ukrajine. Posebna zahvalnost ide papi Ivanu Pavlu II. U slijedećoj godini moramo izvršiti diplomatsku ofenzivu usmjerenu k svim onim Europskim državama koje se još nisu pozitivno izrazile za priznanje Hrvatske i koje čekaju zajedničku odluku Europske zajednice. Očekuje nas i otvaranje brojnih diplomatskih inicijativa prema zemljama u svijetu izvan Europe, kojima moramo objelodaniti istinu o borbi Hrvatske države za priznanje. Nadam se da ćemo doživjeti i krunidbu naših napora primanjem u Ujedinjene narode. Sa zemljama koje su nas priznale očekuju nas pregovori o uspostavljanju punih diplomatskih odnosa i otvaranje ambasada, a predstoji nam i sveti posao obnove zemlje za koju tražimo međunarodnu pomoć i solidarnost. Očekuje nas „ostavinska rasprava“ koja će se voditi na temeljima pravorijeka Arbitražne komisije što ju je ustanovila Europska zajednica i koje će se Hrvatska striktno podržavati.

Tih dana održao sam i konferenciju za novinare u povodu Briselskih zaključaka s naglaskom da Europa shvaća da Jugoslavije više nema i da treba priznati sve Republike koje to žele. Hrvatska udovoljava svim kriterijima. Na žalost Europa još ne razlikuje dovoljno napadača od onoga koji stradava, lako zatečeni odgađanjem i produljenjem roka za priznanje Republike Hrvatske, ipak smo zadovoljni napretkom do kojega je došlo na sastanku „Dvanaestorice“. Europa shvaća da Jugoslavije više nema i da treba priznati sve republike bivše Jugoslavije koje to žele i koje udovoljavaju tim kriterijima. Hrvatska tim kriterijima već udovoljava: Ona daje sva jamstva zaštiti prava svojim manjinama ie da se granice ne mogu i ne smiju mijenjati silom, poštuje volju svoga naroda da bude svoj na svome i prihvaća svjetske standarde u zaštiti ljudskih i građanskih prava. Hrvatska ima ogroman moral iz naše pravedne obrane. Pozdravljamo angažman Ujedinjenih naroda i posebno upućivanje mirovnih snaga. Priznavanje Hrvatske, Srbiji je jasan znak da ne može nastaviti s agresijom. Situacija je već sada strašna jer srpska je vojska uništila trećinu hrvatskog teritorija, potpuno razorila Vukovar, a sada napada Dubrovnik i Osijek, ubila je tisuće ljudi od čega dvije trećine civila. Središnji problem ove zemlje i ovog dijela svijeta jest mir za koji se Hrvatska uvijek zalagala. Hrvatska pozdravlja razdruživanje velikih i malih republika u Sovjetskom savezu. S Ukrajinom smo već uspostavili diplomatske odnose, u Rigi je održan međudržavni susret, a Latvija je predložila otvaranje punih diplomatskih odnosa između dvije zemlje.

15. siječnja – Dan kada je Hrvatska međunarodno priznata

Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman, u obraćanju naciji preko televizije rekao: „Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaest stoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno – pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti“.

Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Za Republiku Hrvatsku, tada još jednu od jugoslavenskih republika, važno je bilo međunarodno priznanje 12 zemalja EZ. Članicama EZ istoga dana istom odlukom pridružile su se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska.

Prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991. Isti dan takvu odluku donijela je i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica Europske zajednice. Međunarodno priznanje Hrvatske dva dana prije Europske zajednice objavila je Sveta stolica, a 14. siječnja San Marino.

Prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija. Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još 18. prosinca 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim tadašnjim članicama Europske zajednice.

Kada su ostale zemlje te organizacije, današnje Europske unije, priznale Zagreb, Bonn je istodobno s njim već potpisao protokol o uspostavi diplomatskih odnosa. Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada.

Do kraja siječnja 1992. godine Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja: Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Prva azijska islamska zemlja, ne računajući Tursku, koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, dok je od afričkih zemalja to bio Egipat. Hrvatska je potom, 22. svibnja iste godine, primljena u Ujedinjene narode, a do tada su je priznale Rusija, Japan, Sjedinjene Američke Države, Izrael i Kina. Od međunarodnoga priznanja do danas, Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznati zemalja svijeta.

Umiruća Jugoslavija, Milošević i njegova diplomacija, bila su nam ljuti protivnici. Protiv Hrvatske nastupali su Ante Marković,  Budimir Lončar i general Kadijević u otvorenom izdajničkom nastupu protiv zemlje svoga porijekla. Na summitu u Vijeću sigurnosti krajem rujna 1991. i na Mirovnoj konferenciji u Haagu i prvim sjednicama koje je održavao lord Carrington, naš najljući protivnik nije bio Baker, Dumas ili šef Foreign Offica Douglas Hurd, već Budimir Lončar, koji je vehementno zastupao Jugoslaviju i Miloševića tvrdeći da je na djelu građanski rat!

Pa ipak, nismo se predavali kao ni branitelji Vukovara i Dubrovnika. Uspjeli smo jer smo pojačali angažman saveznika (Vatikan, Njemačka), pridobili osobne prijatelje(Alojz Mock iz Austrije, Hannibalsson iz Islanda), jer smo neutralizirali protivnike a pridobivali i uvjeravali neodlučne. Rezultat je bio priznanje! Njemačka Kohla i Genschera žestoko nastupa za Hrvatsku uz cijenu da ih se optuži da hoće ponovno na jugoistok Europe. Optužuju ih da su prerano priznali Hrvatsku (i Sloveniju), Genscher odgovara da je to učinjeno prekasno. Vatikan otvoreno zagovara naše priznanje i suprotno uvriježenoj praksi, priznaje Hrvatsku umjesto na kraju, prije većine drugih.

Optuživali su (Marković u Haagu) predsjednika Tuđmana da je pustio Vukovar i Dubrovnik da bi dobio priznanje. Gruba laž! Hrvatski žrtve su pomogle međunarodnom priznanju, ali nisu svjesno proizvedene.

Tko je zaslužan za to priznanje. S ponosom moramo naglasiti da je hrvatska diplomacija u nastanku odigrala kapitalnu ulogu. Dužnost nam je da to i posvjedočimo.

Za međunarodno priznanje odlučna je bila snaga hrvatskoga naroda

Hrvatska, koja ima dugu povijest više ili manje ograničena suvereniteta i naznaka državnosti, doživjela je, kasno i nakon velikih žrtava, puno međunarodno priznanje. Imali smo rat, agresiju kojom je trećina zemlje bila zaposjednuta. Imali smo protiv sebe razvijeni svijet i svijet u razvoju, sve velike sile i nesvrstane, zemlje pravoslavlja i one pod utjecajem Socijalističke internacionale.

Nismo imali ni diplomaciju niti moćne svjetske medije. U Beogradu su sjedili ne samo Milošević, memorandumska akademija, agresivna Srpska pravoslavna crkva, i jugokomunistička JNA s Blagojem Adžićem već i Ante Marković, Budimir Lončar i Veljko Kadijević, koji su bili za očuvanje Jugoslavije, a protiv osamostaljenja Hrvatske, iz koje su potekli.

Pa, kako to da smo ipak uspjeli? Imali smo moralnu snagu naroda koji je napadnut i povijesno pravo naroda na samoodređenje. Na našoj je strani bilo moralno pravo na državu.

Iskoristio sam sva svoja znanja, sva svoja poznanstva upro sam sve snage da osnažimo prijatelje, da neutraliziramo neprijatelje i da pridobijemo one koji su bili po strani. Išao sam od zemlje do zemlje i vraćao se s priznanjima. Imali smo snažne zagovornike u velikim ličnostima kao što su bili papa Ivan Pavao II., Kohl i Genscher, Alois Mock i Margareth Thatcher, Francesco Cossiga i senator Piccoli. Imali smo Hrvate diljem svijeta, Imali smo razorene crkve i gradove, ubijene i prognane, Vukovar, Voćin, Škabrnju, Baćin i Dubrovnik. Na kraju su nas priznali mali i veliki, svi. Primljeni smo i u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992.

Zauvijek.

Početkom 90-tih Velika Britanija, Francuska, Kina, Rusija i SAD bili su za očuvanje Jugoslavije, lako je Hrvatska bila napadnuta, malo toga u svijetu išlo je u prilog njezinoj neovisnosti. No, ipak je priznata, a kasnije mi je kardinal Franjo Kuharić kazao da se dogodilo pravo čudo.

Nismo se predali, ni hrvatski branitelji, niti hrvatsko vodstvo. Predsjednik Franjo Tuđman odlučno je težio međunarodnom priznanju države. U tom smislu, Vlada nacionalnog jedinstva, a unutar nje i Ministarstvo vanjskih poslova, imali su puno zadaća, koje smo uspješno ostvarili.

Ciljevi su bili zaustaviti rat i dovesti do priznanja Hrvatske. Pritom je bilo otpora ne samo velikih sila, nego i ideoloških, među socijalističkim vladama u Europi, koje su tradicionalno bile sklone Jugoslaviji, kao i među članicama Pokreta nesvrstanih. Odnos snaga u svijetu doista nije išao u prilog neovisnosti Hrvatske, ali se s vremenom promijenio.

Kao ministar, smatrao sam da u nepovoljnim okolnostima Hrvatska mora dati dodatne argumente našim podupirateljima ili onima nezainteresiranima, a da istodobno mora na što manju mjeru ograničiti utjecaj protivnika. Negativnu ulogu, nažalost, imali su i Hrvati koji su predstavljali Jugoslaviju, Ante Marković i Budimir Lončar, da Veljka Kadijevića i ne spominjem. Lončarov govor u rujnu 1991. u UN-u bio je temelj za uvođenje embarga na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju, a time i u nenaoružanu Hrvatsku.

 Najveću ulogu u priznanju Hrvatske!

Istaknuo bih dvije države, Svetu Stolicu s vrlo utjecajnom diplomacijom te Njemačku. Ne treba zaboraviti ni druge države, primjerice Austriju i Mađarsku, potporu mnogih pojedinaca, kao i hrvatskog iseljeništva.

To su papa Ivan Pavao II., tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher i kancelar Helmut Kohl, austrijski ministar Alois Mock i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher. Istaknuo bih i Francesca Cossigu, prijatelja predsjednika Tuđmana, te talijanskog senatora Piccolija.

 Margaret Thatcher je neumorno upozoravala Zapad da je embargom razoružao hrvatski narod i tako ga na milost i nemilost izložio komunističkoj sili u Beogradu. Zapad je izjednačavao agresora i žrtvu. Nisu vidjeli Vukovar!

Njemačka je čak dobila kritiku da je forsirala priznanje Hrvatske i Slovenije, te tako pogoršala stanje među stranama u sukobu. Smatra se da je Genscher zbog toga i podnio ostavku. Priznanje nije došlo prerano. Naprotiv. Da je došlo ranije, bilo bi manje žrtava i razaranja.

Bilo je to časno doba i sretan sam što sam mogao biti dio procesa koji je završio priznanjem Hrvatske kao države.

Veličina hrvatske žrtve

Kao čovjek koji se cijeli život uporno bavi sudbinama žrtava, pred hrvatskom žrtvom se klanjam i u njoj nalazim poseban poticaj za traženje istine i ispunjenje snova generacija Hrvata od kojih su toliki bili mučenici za svoju Hrvatsku. Problem sam iznio pred svjetsku javnost u Amsterdamu 1997. godine.

Žrtvoslovci svijeta imaju svjetske skupove svake tri godine, počem od 1973. godine kada smo se okupili u Jeruzalemu. Slijedili su simpoziji u Bostonu, Munsteru, Tokiju, Zagrebu (1985.), Rio de Janieru, Adelaideu i u Amsterdamu. Teme su prava žrtve, trendovi u pomoći žrtvama i o žrtvama zloupotrebi moći i žrtvama rata. Na tu temu imao sam glavni referat. Po prvi puta u povijesti Svjetskog žrtvoslovnog društva i njegovih međunarodnih skupova bilo je izložena problematika žrtava rata. Ovo je naše stoljeće do krajnosti dovelo protivnosti dobra i zla: na jednoj strani kolosalan napredak znanosti, medicine, prava čovjeka, na drugoj, užasi razaranja, Guernicu, Dresden, Hiroshimu, Vukovar i Dubrovnik.

Stradanja čovjeka čini naše stoljeće vremenom žrtve. U povijesti čovječanstva bilo je više tisuće ratova. A u ovom stoljeću dva svjetska rata i više od četiristoto ratova i oružanih sukoba poslije Drugog svjetskog rata. U dvadesetom je stoljeću ubijeno gotovo dvjesto milijuna ljudi. Stoga je ono i nazvano „stoljećem smrti“.

U glavnom referatu u Amsterdamu založio sam se za promicanje prava na mir, dakle osudu rata, agresiju i nasilja. Masovna ubojstva, masovna silovanja, etničko čišćenje, razaranje kulturnih dobara, izlaganje torturi, zatvaranje u koncentracijske logore, protjerivanje ljudi iz njihovih domova, djeca i uopće civili kao žrtve, tu su prave velike žrtve, posebno u ovome ratu.

Od konkretnih prijedloga spominjao sam da se mora osigurati pravedan mir kažnjavanjem teških zločinaca, ali i zaštitom žrtava, njihovim obeštećenjem.

Hrvatska je mogla, trebala i još uvijek može pred dva međunarodna suda u Haagu (Međunarodni kazneni sud (ICTY) za odgovornost pojedinaca i Međunarodni sud pravde (ICJ) za odgovornost država) dokazat zločin genocida, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti izvršene od pojedinca i država tzv. Jugoslavije. U Haagu se može i treba dokazati hrvatsku žrtvu i srpski zločin. To je povijesna šansa i dužnost ove generacije. Treba preci u ofanzivu i dokazivati zločine i tražiti odgovornost onih koji su razarali i ubijali u agresiji na Hrvatsku.

Hrvatska je stalno na gubitku

U odnosu na svoju veličinu i broj Hrvata (ne ‘građana’ Hrvatske!), Hrvatska se nakon završetka Drugog svjetskog rata svrstala u sam vrh europskih zemalja s najvećim brojem civilnih i vojnih žrtava. O tome ne samo da se premalo ili nikako ne piše — već se istina vrlo često zamagljuje ili krivotvori.

1945. godine Hrvati su izgubili i rat i državu.

1970-ih Hrvatsko Proljeće bilo je slomljeno i mnogi Hrvati ponovno prognani.

1990-ih obnovljena je hrvatska država u svojim krnjim granicama, tj. u najmanjem mogućem obliku, po onoj starčevićanskoj, „neka bude uru široka i uru dugačka ali neka Hrvati u njoj budu slobodni i sretni“.

Nije bilo lako niti moguće onih momenata, uključiti starodrevne hrvatske zemlje i pokrajine: Bosnu, Hercegovinu, Srijem, Banat, Bačku, Boku Kotorsku itd., koje su nekada potpadale pod Hrvatsku Krunu, a koje je Josip Broz, zvan Tito, predao Srbiji s time da se Srbi uključe u njegov projekt o Jugoslaviji.

1990. godine Hrvati su bili potpuno razoružani, a srpska je diplomacija uspjela kod Ujedinjenih Naroda dobiti odluku po kojoj se zabranjuje daljnje naoružavanje jugoslavenskih republika nakon što se je srpska vojska i srpske paravojne jedinice do zubiju naoružale. Ova imbecilna, nerazborita zločinačka mjera poznata pod imenom „Embargo” na uvoz oružja na području bivše Jugoslavije koštala je Hrvate previše novaca, boli i napora, a da bi to samo tako zaboravili.

Veliki je doprinos iseljene Hrvatske

Hrvati u svijetu učinili su vrlo mnogo za međunarodno priznanje svoje stare domovine. Okupljali su se na trgovima i ulicama, obilazili svoje kongresmene i senatore, apelirali i obraćali se svojem parlamentu, vladi i šefu države, pisali su pisma i Boga molili. Gospođa Amalija Janović na koljena se bacila pred ministra Genschera moleći priznanje Hrvatske. Posebno su bili aktivni članovi Društava prijatelja i bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta (AMAC). U Latinsku Ameriku nije bilo potrebno putovati, tamo su svoj posao obavili naši iseljenici, posebno gosp. Ivo Rojnica, koji je dobio priznanja većine zemalja Latinske Amerike. Jugoslavenska ambasada u Čileu većinski se uključila u sustave Republike Hrvatske. Na tom području posebno je radio gospodin Ante Domagoj Petrić, koji je u predstavništvu RH u Buenos Airesu bio imenovan prvim kulturnim atašeom.

Iseljena Hrvatska dala je veliki doprinos međunarodnom priznanju Hrvatske, posebno u Njemačkoj i Australiji, ali i u Austriji, Švedskoj, Kanadi i SAD-u i drugim zemljama u kojima je bilo Hrvata. Posebno su se istakli članovi Društva bivših studenata i prijatelja Sveučilišta u Zagrebu (AMCA).

Primjerice, 26. srpnja 1991., na tzv. „dan hrvatskog pohoda na Washington“ pred Bijelom kućom se u organizaciji Hrvatske bratske zajednice, Hrvatske katoličke zajednice i udruge The Croatian American Association okupilo više od 50 tisuća Hrvata. Oni su ti tražili da SAD kazni agresore i prizna Hrvatsku, a predstavnici udruga i organizacija razgovarali su sa senatorima i kongresmenima. Utjecajni Hrvati SAD-a svojim su lobiranjem, novčanom i humanitarnom pomoći dali golem doprinos afirmaciji Hrvatske.

Apel 104 nobelovca za Hrvatsku, koji je objavljen u The New York Timesu 14. siječnja 1992., sponzorirala je udruga The American Initiative for Croatia, jedna od mnogih hrvatskih udruga u svijetu. No, američki veleposlanik u Beogradu Zimmermann nije razumio Hrvate i Slovence. Naime, u priličnoj je mjeri nasjeo velikosrpskoj propagandi te je u tome stilu pisao svoja izvješća u Washington. Zimmermann je, primjerice, tvrdio da je hrvatski nacionalizam reakcija na srpski, da ga valja promatrati u kontekstu NDH koju je Tuđman tobože htio „oživiti”, ali i to da se, konačno, „rat vodi na prostoru Hrvatske“.

Nova era hrvatske državnosti

Međunarodno priznanje Hrvatske predstavljao je izuzetan dan povijesti našeg naroda, demokratska vlast, nova era hrvatske državnosti, izjavio sam za javnost:

Zid šutnje o Hrvatskoj prve su probile baltičke zemlje i Slovenija, a danas je krenuo povijesni val kojim niz zemalja donosi odluku koja ni u međunarodnim odnosima nije jednostavna – odluku kojom nam priznaju suverenitet, samostalnost, granice i opstojnost.

Vlada večeras mora iskazati zahvalnost u prvome redu Vladi Njemačke, na čelu s kancelarom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Genscherom, koji je uspio potaknuti

Europu da shvati kako umjetnih tvorevina na njenome tlu, kakve su bile SSSR i Jugoslavija, više nema One su se održavale strahovladom komunističkoga režima, a sada se rastaču i otvara se put prema nezavisnosti naroda koji su bili unutar tih tvorevina.

Priznanje znači i potvrdu da Hrvatska ispunjava kriterije za stjecanje državnosti – da je demokratska zemlja, da jamči ljudska prava i prava manjinama, da su joj zajamčene granice i da se pridržava pravila UN i KESS-a, te da takva može ući u svijet međunarodno priznatih država. Ujedno izražavamo zahvalnost njemačkome narodu na podršci.

Ugodno sam iznenađen odlukom Švedske, koja je na Odboru za međunarodne odnose pod predsjedanjem Njegova veličanstva kralja Švedske odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju.

Posebnu ulogu u priznavanju Hrvatske imala je i Austrija, nama bliska zemlja, s kojom smo i povijesno povezani. Gospodin Mock mjesecima je ulagao napore da okupi zemlje spremne da nas priznaju, a austrijska vlada i parlament već su donijeli političku odluku da priznaju Hrvatsku 15. siječnja.

S osobitim zadovoljstvom sam obavijestio Vladu da sam upravo primio osobnu poruku gospodina Hannibalssona, ministra vanjskih poslova Islanda, zemlje koja je, priznavši prva Litvu i baltičke države, sinoć odlučila odmah priznati i Hrvatsku.

Kako je došlo do priznavanja Hrvatske? Rezultat je to politike hrvatskoga vrhovništva. Predsjednika Republike, Vlade i Ministarstva inozemnih poslova i svih ljudi i stranaka koji su širili istinu o ratu u Hrvatskoj i uvjeravali svijet o potrebi njezina priznavanja. Tome su pomogle naše žrtve i patnje, razoreni gradovi i tisuće prognanika. Zbog svega toga uslijedilo je priznanje, premda u ovome trenutku Hrvatska ne nadzire cjelinu svoga teritorija.

„Večeras ponovno kažemo: hoćemo mir, i učiniti ćemo sve da do njega dođe. Spremni smo prihvatiti i Mirovne snage, ali sada sa snagom suverene države, i ne bilo gdje, nego tamo gdje će one osigurati mir nakon potpunoga povlačenja JA. Nastavit ćemo i Mirovnu konferenciju u Haagu, ali ne o Jugoslaviji, nego o njezinu razdruživanju. Pojačanom snagom tražit ćemo pomoć koja će nam osigurati međunarodnu zaštitu na političkom, sigurnosnom i kulturnom planu, i tražit ćemo pomoć za obnovu zemlje. Tražit ćemo također odgovornost za ratne zločine i naknadu ratne štete“, najavljujući novi val priznavanja Hrvatske i njen konačni ulazak u Ujedinjene narode.

Vjekovni san o suverenoj Hrvatskoj postaje stvarnost

(analiza na početku obećavajuće 1992. godine)

U teškoj ratnoj 1991. godini, putovao sam svijetom tražeći međunarodno priznanja Hrvatske i zaustavljanje srpsko-crnogorske agresije na nas. Trebalo je obilaziti dvore onih koji nas priznaju i onih drugih. Ne bez teškoća, ali, evo prvi su rezultati tu.

Jedan od teških zadata u 1991. bilo je razbijanje zida neznanja o Hrvatskoj, u objašnjavanju našeg stanja, jer velik dio svijeta zbog nepoznavanja prilika u nas, ali i zbog jakog srpskog lobbya izjednačavao je agresora i žrtvu. Bile su tu i ‘stare ljubavi’ s versajskom i Titovom Jugoslavijom. Sve to bilo je teško ‘probiti’ ali u politici i diplomaciji nema izgubljene bitke. Mi smo je konačno počeli dobivati, i to upravo tamo gdje je bilo najteže, kod onih koji nas nisu razumijevali, ili nisu poznavali pravo stanje stvari, odnosno naše argumente.

Imao sam susret u Haagu, kada sam za istim stolom s Kadijević upitao ga: „Gospodine generale, vi ste iz Imotskog, ja s Korčule. Pitam vas, što vaša vojska radi u Dubrovniku. Zašto razarate grad?“

Odgovorio je: „A što su vaši napravili od Kupara?“. Tu je dijalog prestao, jer usporedba Kupara i Dubrovnika je sasvim bespredmetna.

U New Yorku sam u rujnu u Vijeću sigurnosti upoznao državnog podsekretara SAD, Jamesa Bakera, i zahvalio mu na govoru u kojem je imenovao agresore i rekao da Milošević hoće malu Jugoslaviju ili veliku Srbiju. Drugi, meni veoma drag susret, bio je također u New Yorku s ministrom vanjskih poslova Islanda, Hanibalssohnom. S njim sam imao radni ručak i tada me pozvao u posjet Reykjaviku. Tu sam se osjećao izvanredno, i to ne samo zato što sam otočanin, kao i svi stanovnici Islanda, nego zato što su nas oni prihvatili s izuzetnim razumijevanjem. Stalno smo u kontaktu i bio sam presretan kad me je uoči Badnjaka obavijestio da je Island priznao Hrvatsku i ne čekajući 15. siječnja 1992. To je mala zemlja, ali izuzetne političke hrabrosti, jer oni su u NATO-u i u još nekim međunarodnim asocijacijama, ali ipak nisu čekali da im se odobri bilo kakva odluka o priznanju.

Srbija i Crna Gora ne traže priznanje jer još žive sa svojim snom o ostanku u Jugoslaviji iako se raspala i čije halje moraju biti podijeljene između onih koji su nekada bili u toj umjetnoj multinacionalnoj tvorbi. Upravo je Konferencija o Jugoslaviji u Haagu, koja će se nastaviti u Bruxellesu, mjestom gdje će se održati opijelo ili komemorativna svečanost za bivšu Jugoslaviju.

Svoju zemlju mogu nazvati kako god hoće, ali neće moći stvoriti neku novu Jugoslaviju, zemlju koja se raspala i čije halje moraju biti podijeljene između onih koji su nekada bili u toj umjetnoj multinacionalnoj tvorbi. Upravo je Konferencija o Jugoslaviji u Haagu, koja će se nastaviti u Bruxellesu, mjestom gdje će se održati opijelo ili komemorativna svečanost za bivšu Jugoslaviju. Tomu će služiti i Arbitražna komisija. Angažirati će se i Međunarodni krivični sud, koji će suditi ratnim zločincima za ovaj brutalni rat protiv Hrvatske. Tu će se zbrajati i genocid, ali i ekocid i uništavanje spomenika kulture, preseljenje naroda iz cijelih regija, a sve su to zločini. Neke međunarodne organizacije, kao što je to Međunarodno udruženje za krivično pravo i Međunarodni institut za kaznene znanosti iz Siracuze u Italiji – već su pokrenule mogućnost osnivanja takvog tribunala.

Kako je ovo prvi veliki rat koji se u Europi vodi od okončanja Drugog svjetskog rata, Europa bi mogla ponoviti Nürnberg za one koji su ubili Vukovar, pogodili Dubrovnik, srušili zvonik crkve u Sarvašu, pobili civile u Škabrnji, Baćinu i Voćinu… Sve to radili su po naređenjima koja su stizala iz Beograda i Titograda.

Mnoge zemlje već sada u Zagrebu imaju reprezentativne i vrlo upotrebljive zgrade. Imaju to, primjerice, Njemačka, Italija, SAD, Austrija… Te zgrade u kojima su sada konzulati veoma će se lako pretvoriti u ambasade. No, trebat će se tražiti i drugi objekti i prostori, veći i bolji za sve one koji će to tražiti i to htjeti, a bit će ih dosta. Također će se u Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Osijeku otvoriti mnogi konzulati.

Problem su i naša predstavništva u inozemstvu. U početku će naši uredi prerasti u ambasadu ili drukčija predstavništva. Predstavništva ćemo otvoriti prema važnosti i koristit ćemo mogućnost spajanja jednog predstavništva za nekoliko zemalja.

Hrvatska putovnica postala je, i za nas i za svijet, konačna stvarnost. Vize neće trebati za one zemlje s kojima napravimo takve ugovore.

Otputovati ću u New York i uručiti zahtjev za primanje u UN g. Boutrosu Ghaliju. Ghali je Egipćanin, svjetski čovjek, profesor prava, koji je bio na Zagrebačkom sveučilištu, zna što je Hrvatska… Bio je u bliskim odnosima s pokojnim Jurjom Andrašijem, koji je i njemu i meni bio profesor. I možemo ustrajati upravo na tome međunarodnom pravu.

U našim razmišljanjima u posljednje vrijeme, o tome kuda dalje i što činiti, razmišljali smo kako reagirati, kako ne propustiti ništa, ne učiniti ni jedan pogrešan korak.

Uočili smo da su ostale zemlje gdje nismo bili, ponajprije Turska, Grčka, a na sjeveru Norveška, Danska i Luksemburg. Ostali dio praktički smo ‘pokrili’. Moskva nam je odgađala posjet. Kao što vidite, došlo je do ostvarenja nekih od ovih programa. Mislim da je vrlo važno da smo obuhvatili Grčku i Tursku. Grčka je pružala priličan otpor našoj politici, pokazivala veliki interes za Sr­biju i Jugoslaviju, što se izmijenilo u posljednje vrijeme. Grčki državni sekretar, kada je došao u poseban posjet u Zagreb, kazao mi je da će nas Atena priznati, jer da nemaju ništa protiv Hrvatske, ali da imaju problema s Makedonijom, posebno zbog naziva države, ali im inače ne smeta sam subjektivitet Makedonije.

Mi smo grčkim diplomatima otvoreno rekli kako mislimo da nije u redu, ako je točno, da se Atena otvara prema Srbiji, iako razumijemo da ona ima svojih interesa povezanih sa srpskim turizmom, prometom sa Srbijom, i prema tome mi to možemo do neke mjere shvatiti – ali ako se to čini danas u vrijeme embarga, u vrijeme sankcija, da je to onda zapravo neprijateljski čin prema Hrvatskoj. Tu smo onda dobili uvjeravanja kako su to insinuacije koje ne stoje i da oni imaju puno razumijevanje i veliku sklonost prema neovisnosti i slobodi, samostalnosti Slovenije i Hrvatske.

Otvara se problem Makedonije, na koji oni gledaju na svoj način… Mi imamo sve razloge da zadržimo dobre odnose s Makedonijom i da stojimo na jamstvu njihovih granica. Kao što se naše granice moraju jamčiti, moraju se jamčiti i njihove vanjske, bivše jugoslavenske granice i one unutarnje prema Srbiji. Jer bi jačanje Srbije na račun Makedonije ili bilo koga drugoga bilo apsolutno neprijateljsko, štetno, opasno, ne­primjereno međunarodnom pravu i načelima. Utoliko od nas ne mogu očekivati podršku za njihov bilo kakav negativan odnos prema postojećoj Makedoniji. Držimo da je pravo Makedonije da se nazove kako to želi. Što će se pak oni dogovoriti međusobno u svojim kontaktima, to je njihova stvar. To smo i rekli Grcima.

Imao sam prilike ovdje primiti rumunjsku parlamentarnu delegaciju, a bio je tu i njihov ambasador, zatim još jedan visoki predstavnik, a sastao sam se i s njihovim novim konzulom, koji za nas već praktički igra ulogu ambasadora. Otvoreno sam im rekao: Čujemo da Rumunjska pomaže Srbiju energijom, otvaranjem putova, oružjem, spominjalo se i ljudstvo… Postoje ozbiljne indikacije da je i kineska pomoć išla preko Rumunjske. Sve smo to otvoreno rekli, te upozorili da bi to – ako je istina – ozbiljno remetilo odnose između dvije zemlje, a do kojih nam je stalo da budu normalni i dobri. Dakle, ima mnogo razloga za suradnju, ali ne pod ovakvim uvjetima. Oni su to energično otklonili. Kazali su da o tome ništa ne znaju, a kad bi i bila istina, da bi oni to prekinuli.

Naši potezi prema vani bili su pogrešno tumačeni. Nekima se čini i sada da se mi vezujemo za germanski kompleks, te kao da smo zarobljeni time, a Nijemci da stvaraju „Četvrti Reich“, od Baltika do južnog toplog mora itd. To je jedna od ludosti koja je sasvim neodrživa. Što ne znači da mi nećemo imati jak odnos s Austrijom i Njemačkom, međutim mi ćemo ga imati i s drugima, prije svega s Italijom, ali i Izraelom, a prije svega sa Sjedinjenim američkim državama, Kanadi i Australiji, gdje se nalazi veliki broj iseljenih Hrvata.

Kad je riječ o našoj orijentaciji i našim prioritetima, prije svega moramo voditi računa o činjenici da se raspao SSSR i da je Amerika ostala posljednjom supersilom. Mi moramo dobiti njezi­no razumijevanje, moramo imati i njezinu zaštitu od mogućih upada onih samovoljnih silnika koji se mogu uplesti na ovaj prostor, koji će se možda sutra početi ponašati neodgovorno, kad budu samostalni, izvan jednoga cijelog kompleksa… Prije svega morali bismo postati članicom UN, otvoreni prema svima, izbjegavati sukobe, a graditi dobre odnose gdje god to možemo, da bismo onda davali prioritete. To bi bili svi obziri prema velikim silama, s posebnom pažnjom na NATO.

Kako ćemo morati tražiti sigurnost, velika bi stvar bila kad bismo se približili NATO-u, koji bi nas mogao zaštititi od mogućih sutrašnjih promjena, jer mi ne znamo kako će se tko ponašati, posebno na balkanskom dijelu koji ostaje poslije Jugoslavije. Mi smo pokazali interese za kontakte s NATO-om.

Mislim da ćemo se najudobnije osjećati u bazenu Srednje Europe i da tu postoje velike mogućnosti suradnje, da je tu zapravo taj kulturno-povijesni krug za nas lijepo zaokružen, jer Hrvatskoj i Sloveniji jest mjesto u Srednjoj Europi. Tu je i linija Srednjoeuropske inicijative (SEI), zatim orijentacija na Jadran i Sredozemlje. Jedan od prvih prioriteta trebao bi nam biti ulazak u Europski savjet – za to ispunjavamo sve uvjete. To je jedna od prvih europskih integracija u koje ulazimo. Trebali bismo dobiti promatrački status u EZ-u. Zanimljivo nam je pridruženo članstvo u EFTA-i, jer je to krug neutralnih zemalja. Možda bi Hrvatskoj, posebno kad se jednoga dana smiri ova situacija, više odgovarala jedna miroljubiva, gotovo neutralna ili neutralistička politika, linijom Austrija – Švicarska – Švedska – Island. To je zapravo razmišljanje koje je blisko hrvatskom duhu, koji je miroljubiv, nije agresivan, kojemu je ratničko bilo nametnuto… Za mene je vrlo strano misliti o bilo kakvom balkanskom povezivanju u smislu pakta, državnog saveza ili ne znam čega drugoga. Mi smo Srednjoeuropska i mediteranska zemlja, a ne balkanska zemlja, za koji nas vežu samo negativni osjećaji.

Pravda je pobijedila – Hrvatska je priznata

Na odluku ondašnje Europske zajednice da Hrvatskoj prizna međunarodnopravnu subjektivnost presudno je utjecalo, prije svega i nadasve brutalnost srpske agresije i užasna stradanja Hrvatske, naročito slike Vukovara i Škabrnje 18. studenog i Dubrovnika 6. i Vojnića 13. prosinca. 1991. Slike nasilja nad ljudima i naseljima obišle su svijet i za Vatikan i Njemačku sve je to prelilo čašu strpljenja i odluka je donesena o priznanju Republike Hrvatske. S pravom danas kažemo da je hrvatska žrtva u temeljima hrvatske države. Naravno i junaštvo hrvatske vojske koja se pod najtežim uvjetima branila i veliki dio zemlje obranila. Napori naše diplomacije išli su u smjeru da se zaustavi agresiju i da se međunarodno prizna Republika Hrvatska.

Nije Njemačka priznala Hrvatsku preuranjeno već sa zakašnjenjem. Da je do priznanja došlo odmah kada je proglašena nezavisnost i izlazak Hrvatske iz SFRJ ne bi se dogodila crna jesen 1991. u Hrvatskoj. Bio bi to napad na međunarodno priznatu europsku državu sa svim posljedicama koje bi slijedile. Ovako, dugo se čekalo, dalo se vremena Lončaru i Markoviću da preko UN uvedu embargo na oružje, uz tvrdnju da je u Jugoslaviji na djelu građanski rat i tako je nasilje opake JNA i Srbije i Crne Gore na goloruki hrvatski narod mogao krenuti. I krenuo je do vukovarske kataklizme. Europa je to na svojim ekranima promatrala, pozivala „zaraćene strane“ na razgovore pred lorda Carringtona, a Milošević je narušavao primirja i prije nego su i počela. Jedino dobro što je Europa učinila bila je Badinterova komisija koja je rekla da SFRJ više nema i da narodi imaju pravo na samoodređenje.

Najviše se opirao priznanju Hrvatske dio međunarodne zajednice koji je s jedne strane vjerovao u potrebu održanja Jugoslavije i da se ne dozvoli izdvajanje Hrvatske jer bi to moglo ojačati utjecaj Njemačke u ovom dijelu svijeta. To su bile anglosaksonske zemlje i Francuska, veći dio nesvrstanih zemalja, zatim neke zemlje koje su imale na vlasti socijaliste (primjerice Austrija s Vranitzkim) i ono što možemo nazvati pravoslavna vertikala Moskva – Bukurešt – Beograd – Atena – Cipar. U tom su imali pomoć Bude Lončara koji je odigrao kapitalnu negativnu kriminalnu akciju protiv hrvatske samostalnosti promoviranjem embarga na oružje i proglašavanjem na Vijeću sigurnosti da se u Jugoslaviji vodi građanski rat. Hrvatska je Vlada osudila jugoslavenske diplomate Šilovića i Lončara i odrekla im pravo djelovanja i nastupanja u UN u ime RH. Naš je veliki protivnik bio Eagelburger, američki diplomat koji je službovao u Beogradu. Protivio se Jiří Dienstbier, češki ministar, kojemu je knjiga Sanjarenje o Europi prevedena na srpski i objavljena u Gornjem Milanovcu. U Njemačkoj smo imali kancelara Kohla na našoj strani, dok je Genscher najprije bio za održanje Jugoslavije (bio je kum i prijatelj s Lončarom), ali se u koaliciji s CDU morao odlučno zauzeti za priznanje Hrvatske, što je naknadno na neki način izmijenio izjavom da je šteta što je propala država kao što je bila SFRJ! Čudan je svat bio Dimitrij Rupel na kojeg su me upozorili u Mađarskoj i u Kini da je kod njih zagovarao da se Sloveniju prizna odmah, da ih se ne mora vezivati za Hrvatsku jer nismo mi sijamski blizanci

l dalje vrijedi Tuđmanova „Imamo Hrvatsku!“. Hrvatska je slobodna, samostalna i može i dalje djelovati kao punopravna članica međunarodne zajednice. Naša je zastava na jarbolu na East Riveru pred zgradom UN u New Yorku jednako velika kao i ona Kine i SAD i San Marina i Luxembourga. Tu samostalnost, nezavisnost i pravo na slobodu imamo i trebamo ih primjereno koristiti.

Papa priznaje Hrvatsku

Sv. Otac Ivan Pavao II. i Sveta stolica s njenom diplomacijom odigrali su ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske i razumijevanju svijeta za teška stradanja Hrvatske u srpskoj agresiji.

6. kolovoza 1991. primio sam kao ministar vanjskih poslova msgr. Jean- Louis Taurana, vatikanskog tajnika za odnose s državama, koji je posjetio Hrvatsku a sutradan i Beograd. Prenio nam je poruku Pape o brizi sv. Oca o Hrvatima i nametnutom ratu, katolici u Hrvatskoj da su mu bliski i da ih nikad neće zaboraviti, da mu je njihovo trpljenje poznato i da se njihov glas čuje.

Pomoć Vatikana i sv. Oca Pape bila je značajna i prije formalnog priznanja.

Preko svoje razgranate diplomatske službe i Papa se osobno zalagao za načelo prava naroda na samoodređenje i zakonite težnje hrvatskoga naroda. Od Europske zajednice su tražili prekid rata i rješenje situacije pregovorima. Pozivao je u raznim prilikama na mir u Hrvatskoj uz osudu zločina srpske agresije, pred nuncijaturom u Beogradu su priredili prosvjede nazivajući Papu ustašom. Papa je primio hodočasnike iz Vukovara, osudio bombardiranja civilnog pučanstva u Dubrovniku i u raznim prilikama pozivao na okončanje rata protiv Hrvatske i za njezino priznanje kao samostalne i suverene države. Pisao je i patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Pavlu potičući ekumenske susrete sa kardinalom Kuharićem.

Potresna je njegova poruka za Božić 1991.: „Neka prestane rat u Jugoslaviji, neka prestane rat u dragoj hrvatskoj zemlji“ Za Novu 1992. godinu opet naglašava: „Potrebno je da svi koji pate, a ponajprije stanovništvo Hrvatske, znaju da nisu ostavljeni sami.“

Konačno, 13. siječnja 1992. godine odlukom pape Ivana Pavla II. primamo notu kojom Sveta Stolica priznaje Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu uz želju uspostave diplomatskih odnosa na razini veleposlanika odnosno nuncija. Bio je to presedan, jer Sveta Stolica nikada nije prva ili među prvima u priznanju novih međunarodnih subjekata. Eto, Hrvatska je u tome pozitivan izuzetak.

Hrvati i Sveta Stotica imaju trajne diplomatske i političke odnose.

Papa Ivan Pavao Drugi, dr. Zvonimir Šeparović u društvu supruge Branke Šeparović, novinarke i Vinka Šeparovića

U studenome ’91. papa je pozvao da se prekine rat, a to je ponovio i kada su događaji u Vukova obišli svijet. Preklinjao je vojsku da ne napada civile, a više puta je ponavljao da se u Jugoslaviji i vodi vjerski, već ideološki rat. Hrvatski i slovenski političari vršili su pritisak na Vatikan da ih prizna i sama mogućnost najave priznanja Hrvatske i Slovenije bila je presedan, jer je do tada povijesti Sveta Stolica jedino najavila priznanje Austrije nakon raspada Austro-Ugarske. Podršku papi Ivanu Pavlu II. davao je i kardinal Ratzinger, predstojnik Kongregacije za nauk vjere.

Nota Vatikana o priznanju Hrvatske

Državna kancelarija – Odjel za odnose s državama – čestita Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske i u slijedu vlastite note broj 9270/91/RS od 20. prosinca 1991. uzima na znanje odgovor iz pisma Nj. e. g. Zvonimira Šeparovića, ministra inozemnih poslova poslano istog dana i upućeno Nj. e. Monsinjoru Jean- Louis Tauranu, tajniku za odnose Svete Stolice s državama, u kojem jamči da Hrvatska već ispunjava sve uvjete iz gore navedene note te se obvezuje da će ih u buduće poštivati.

Uvjeren da će gore navedena obveza, utemeljena hrvatskim Ustavom i različitim deklaracijama Vlade, biti vjerno poštivana, Državna kancelarija ima čast obavijestiti Vas da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.

Sveta Stolica se nada da će čim prije moći uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom na razini Apostolske nuncijature od strane Svete Stolice i Ambasade od strane Republike Hrvatske, te očekuje službeni odgovor u svezi s tim.

Državna kancelarija – Odjel za odnose s državama – izražava najsrdačnije želje za ovu novu etapu u povijesti Hrvatske koju je ovaj rat stavio na tako okrutne probe. Ona želi da njena nezavisnost pospješi duševni i materijalni napredak cijele populacije, da doprinese miru u tom području i da zauzme svoje mjesto u skladu Nacija glede pravednijeg i solidarnijeg svijeta.

Državna kancelarija – Odjel za odnose s državama – koristi ovu prvu priliku da Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske izrazi svoje visoko štovanje.

Vatikan, 13. siječnja 1992.

Prvi apostolski nuncij u Zagrebu

Kruna diplomatskog međunarodnog priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice bio je dolazak apostolskog nuncija msgr. Giulia Einaudia u Zagreb, iskusnog i uglednog diplomata Svete Stolice. On je 11. svibnja 1992. predao vjerodajnice predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i tom prilikom izrekao znakovitu ocjenu odnosa Svete stolice i Hrvatske. Evo dijela njegova znakovita govora:

„Odnosi između Svete Stolice i Hrvatske duboko su ukorijenjeni u povijest ove zemlje. Hrvati su od početka svoje povijesti stupili u vezu s kršćanstvom, prvi su između slavenskih naroda uspostavili odnose s Papom i primili, po misionarima iz Rima, svjetlo Isusa Krista. Evanđelje je utisnulo svoj neizbrisivi trag u kulturu ovog naroda.

U vezi s tim mogao bih podsjetili:

• na veze s papom Ivanom IV., Dalmatincem, u VII. Stoljeću,
• na lik prvoga hrvatskog kralja Tomislava, zvanog „izvrsnim sinom Rimske Crkve“,
• na odnose sve do 1908. između Svete Stolice i Dubrovačke Republike, svetišta hrvatske kulture i oaze slobode,
• na slanje apostolskog vizitatora u Zagreb za vrijeme II. svjetskog rata,
• a u ovim sadašnjim vremenima na žalosnu, ali u isto vrijeme i slavnu stranicu, označenu patnjom i odvažnom obranom Božjih i ljudskih prava.

 Zadobivši danas ponovno slobodu i postigavši priznanje svoje neovisnosti od međunarodne zajednice, Hrvatska, vjerna svojim trinaest stoljetnim korijenima, ponovno je uspostavila svoje odnose sa Apostolskom Stolicom, sretno započinjući novo razdoblje unapređivanja obostranih prijateljskih odnosa.“

Dr. Ive Livljanić prvi veleposlanik pri Svetoj Stolici

Dr. lve Livljanić bio je sretan izbor za prvog izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika pri Svetoj Stolici. Ovaj naš profesor romanistike, s gorkim iskustvom političkog osuđenika i zatočenika na Sv. Grguru, gdje je izdržao dvije i pol godine teške robije, on je ratni gradonačelnik Zadra, a onda veleposlanik pri Svetoj Stolici. U svojoj knjizi znakovita naslova „Od Svetog Grgura do Svetog Petra“, piše svoje osobne memoare. Prigodom predaje vjerodajnica papi Ivanu Pavlu II. 3. srpnja 1992. godine, rekao je na kraju slijedeće:

„Bijeli Oče iz Bijele Hrvatske – Vaše drage Domovine – dođite nam u Hrvatsku. Dočekat ćemo Vas „cum conticis illiricis“, kao što je vjerni puk Zadra davne 1177. zanosno pozdravio Vašega pretšasnika, Aleksandra III., kada je na putu za Veneciju prošao kroz Zadar i u njegovoj se stolnici poklonio časnim ostacima svete mučenice Anastazije. Očekuje Vas raširenih ruku i otvorena srca čitav naš narod koji je poput Vašega poljskoga naroda dobio časni naziv „antemurale cristianitatis“ te uvijek ostao vjeran Kristu i Mariji koju nazivamo „fidelissima advocata Croatiae“.

Sveti otac papa Ivan Pavao II. je ljubio hrvatski narod

 Na početku svoga pontifikata Ivan Pavao II. je navijestio (1978.) da će služiti miru i pravdi. Glede Hrvatske i Hrvata Ivan Pavao II. je najviše učinio da Republika Hrvatska bude diplomatski priznata zahvaljujući njegovim diplomatskim inicijativama. Ivan Pavao lI. je u Božićnoj poslanici 1991. rekao. „Neka prestane rat u Jugoslaviji, neka prestane rat u dragoj hrvatskoj zemlji. Svi narodi imaju pravo živjeti u miru. Napasti neki narod uvijek je nemoralno.“

Valja znati da Katolička crkva i Sveta Stolica, za kojima stoji milijarda sljedbenika, koji čine veliku moralnu i duhovnu snagu, nadahnuti humanim kršćanskim načelima mira, pravde i solidarnosti.

Na poziv da posjeti Hrvatsku ovako je odgovorio:

„Pastiri, kao i predstavnici državne vlasti, pozvali su me da dođem u pastoralni pohod Crkvi u Hrvatskoj. Vi ste ponovili taj poziv koji dotiče dragu mi želju. Kada okolnosti to dopuste, nadam se da ću moći ostvariti hodočašće i doći učvrstiti u vjeri moju braću i sestre hrvatske katolike i susresti se s cijelim Vašim narodom na njegovoj toliko dragoj zemlji.“

I Ispunio je svoje obećanje došao nam je kao najdraži gost tri puta, ljubeći svaki puta hrvatsku zemlju. U Zagrebu, Mariji Bistrici, Zadru i Solinu. Da je još poživio učinio bi svetim našeg Blaženika Alojzija Stepinca.

Vatikanska priznanja imala su veliku moralnu težinu

Blaženik Alojzije Stepinac je jednom rekao: „Hrvatska je bila žrtva velikih zala“ i to se odnosi na cijelu našu povijest, otkako znamo za sebe i za našu državnost. Ali ima usto i-onih svijetlih trenutaka kojih se s radošću prisjećamo. Prati nas to, od izvornih hrvatskih kneževina u sedmome stoljeću, od prve srednjovjekovne samostalne države Hrvatske utemeljene u IX. stoljeću. Tu je kraljevstvo Hrvata uspostavljeno u X. stoljeću s Tomislavom i Zvonimirom, tu je održavanje hrvatskoga državnog subjektiviteta u Hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji kroz cijelo srednjovjekovlje s jednim markantnim datumom, od doseljenja Hrvata u današnju postojbinu pa sve do naših dana, brojna povijesna vrela svjedoče o trajnim diplomatskim i političkim odnosima između Hrvata i Svete Stolice.

Osobito je takve dobro razvijene odnose uspostavio hrvatski knez Branimir upravo je tijekom njegove vladavine Hrvatska postala neovisnom državom i tako stupila u red modernih ranosrednjovjekovnih europskih država. Mi ne možemo dovoljno naglasiti težinu toga. Zapamtimo – mi nismo od jučer.

U lipnju 1991. pod pritiskom međunarodne zajednice, proglašenje samostalnosti odgođeno za tri mjeseca. Ali tu više nije bilo nikakve dvojbe da krećemo u afirmaciju i obnovu hrvatske države. Tada ulazim u Ministarstvo vanjskih poslova na poziv predsjednika Tuđmana, na čemu sam mu trajno zahvalan jer mi je pružio veliku mogućnost djelovanja. Bio je to veliki izazov biti ministrom vanjskih poslova države koja u tome trenutku nije bila priznata ni od jedne od aktualnih svjetskih država.

Osjećao sam ponos i snažnu moralnu obvezu na pomisao da postoji kontinuitet s povijesnom odlukom pape Ivana VIII. iz 879.

Badinterova komisija

Vijeće ministara Europske zajednice, u okviru mirovne konferencije o Jugoslaviji, utemeljilo je 27. Kolovoza 1991. Arbitražnu komisiju sa zadatkom da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u Jugoslaviji. Dobila je ime po svom predsjedniku francuskom pravniku Robertu Badinteru, predsjedniku Ustavnog suda Francuske.

Komisija je bila sastavljena od petero predsjednika ustavnih sudova zemalja članica Ez-a: Robert Badomter, iz Francuske (predsjednik), Roman Herzog, Njemačka, Aldo Corasaniti, Italija, Francisco Tomás y Valiente, Španjolska i Irène Pétry, Belgija.

Komisija je tijekom svoga rada donijela više mišljenja o pravnim pitanjima u svezi raspada Jugoslavije te postavila uvjete za priznanje novih država. Mišljenje Komisije i odluke Konferencije o miru u Jugoslaviji omogućile su međunarodno priznanje Republike Hrvatske (nakon što je RH ispunila postavljene uvjete).

• Najbitnija pravna stajališta Arbitražne komisije:
• da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu raspada i da više ne postoji kao država (mišljenje broj 8.), granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo uti possidetis (mišljenje broj 3);
• da nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke,
• da je na republikama da riješe probleme sukcesije država koji proizlaze iz tog procesa, (pitanje sukcesije država treba rješavati na temelju načela međunarodnog prava, te na temelju pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve države kojih se to tiče vezane kogentnim normama općeg međunarodnog prava, posebice onima o poštovanju temeljnih prava čovjeka, prava naroda i prava nacionalnih manjina (mišljenje broj 1. i 9.)
• nijedna država sljednica sama nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama (mišljenje broj 9.);
• SR Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (mišljenje broj 10);
• dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991., za Makedoniju 17. studenog 1991., za BiH 6. ožujka 1992., a za SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) 27. travnja 1992. (mišljenje broj 11.).
• da srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima pravo na uživanje svih prava koja manjinama i etničkim skupinama priznaju međunarodno pravo i odredbe Konvencije Konferencije o miru u Jugoslaviji od 4. studenoga 1991.
• da republike moraju članovima tih manjina i tih etničkih skupina omogućiti uživanje prava i temeljnih sloboda čovjeka koje priznaje međunarodno pravo, uključivši u slučaju potrebe i njihovo pravo na izbor nacionalnosti.
• Badinterova komisija je pozitivno ocijenila Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku.

Arbitražna komisija sastala se i Parizu 10. i 11. siječnja 1992. prihvatila je dva mišljenja (br. 2. i 3) kao odgovor na pitanja što ih je postavila Republika Srbija 20. Studenoga 1991., a koje je razmatrala u tijeku dva mjeseca.

Glede pitanja ima li srpski narod Bosne i Hercegovine te Hrvatske pravo na samoodređenje, Komisija drži da te republike moraju članovima tih zajednica i tih etničkih skupina odobriti prava čovjeka i temeljnih sloboda priznatih međunarodnim pravom, uključujući, u tom slučaju, pravo na biranje njihova državljanstva.

U svezi s pitanjem mogu li se unutarnje granice između Hrvatske i Srbije sjedne strane, te Srbije i Bosne i Hercegovine s druge, smatrati granicama u smislu međunarodnoga javnog prava, Komisija drži da one dobivaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom u slučaju stjecanja neovisnosti, te da se mogu mijenjati jedino zajedničkim I slobodnim sporazumom (mišljenje br. 3).

Komisija je osim toga dobila zadatak da do 15. siječnja 1992. razmotri udovoljavaju li jugoslavenske republike koje su zatražile priznanje zahtjevima utvrđenim Deklaracijom o Jugoslaviji i smjernicama za priznavanje novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu što ih je 16. prosinca 1991. usvojilo Vijeće ministara Europske zajednice uzimajući pri tome u obzir, između ostalih dokumenata, i projekt Konvencije lorda Carringtona od 4. studenoga 1991.

Četiri republike podnijele su Europskoj zajednici, i njezinim državama članicama zahtjev za priznavanjem.

Glede Hrvatske, Komisija je ocijenila da:

• se Ustavni zakon od 4. prosinca 1991., ne podudara u cjelini sa svim odredbama projekta Konvencije od 4. Studenoga 1991., napose s odredbama navedenim u Drugom poglavlju, članak 2. C, pod naslovom „poseban status“. (Odnosi se na „područja u kojima osobe koje pripadaju nacionalnoj ili etničkoj grupi tvore većinu; imat će poseban status autonomije“);
• Vlasti Republike Hrvatske dužne su, prema tome, nadopuniti Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. Kako bi udovoljile gore navedenim odredbama projekta sporazuma.

Osim te rezerve Hrvatska udovoljava traženim uvjetima.

Po svršetku sjednice Komisija je 13. siječnja 1992. primila pismo predsjednika Tuđmana, u kojemu se ističe kako Hrvatska potvrđuje spremnost da u potpunosti prihvati sve odredbe Drugog poglavlja članka 2.C, „Poseban status“, projekta Konvencije o Jugoslaviji, koji sadrži posebne odredbe o zaštiti prava manjina.

Kapitalnu odluku Badinterova komisija je donijela 29. studenog 1991 (na nekadašnji Dan Republike) u Mišljenju br. 1 koje je objavljeno 7. prosinca iste godine, utvrdivši da se Jugoslavija nalazi u procesu raspadanja, a da, ako se ne dogovori suprotno, ranije granice republika poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo. To je značilo kraj Jugoslavije, i pravnu zaštitu odcjepljenih republika međunarodnim pravom. Time su vrata suverenosti i uvjeti za međunarodno priznanje konačno otvorena.

Dr. Alois Mock u posjetu Hrvatskoj 18 . siječnja 1992.

Austrijski ministar vanjskih poslova istaknuo da je aktualni zadatak politike njegove zemlje da dade svoj do­prinos u osiguranju primirja na ovom području i što bržem dolasku mirovnih snaga Ujedinjenih naroda

Njegova ekscelencija dr. Alojz Mock, savezni ministar za inozemna poslove Republike Austrije, prvi ja ministar inozemnih poslova koji je došao u posjet Republici Hrvatskoj. To je velika čast za ovu državu, ali to nije slučajno jer cijeli postupak zaustavljanja rata i dobivanja međunarodnog priznanja samostalne Hrvatske ne bi bio moguć bez angažiranja nekoliko pojedinaca koju su građani Hrvatske imenovali u svojim bežičnim čestitkama. Po njihovu izboru, potvrđenom s 50 tisuća potpisa, posebnu zahvalnost Hrvatska duguje Svetom Ocu papi, kancelaru Kohlu i ministru Genscheru i posebno ministru Aloisu Mocku — naglasio sam otvarajući konferenciju za domaće i strane novinare na kojoj je gostovao austrijski ministar inozemnih poslova dr. Alois Mock.

Gospodin Mock došao nam je kao prijatelj, a donio nam je danas i formalno priznanje Republike Hrvatske, pri čemu je važno istaknuti da u svojim aktivnostima u prilog Hrvatskoj nije postupao po srcu i simpatijama, nego iz ideje da narod ima pravo na samoodređenje. Današnjim dolaskom gosp. Mock potvrdio je i svoj osobni afinitet i državničku mudrost da treba priznati ono što je za priznanje, dakle priznati sve države koje ispunjavaju uvjete za ulazak u krug demokratskih civilizacijskih zemalja Europe.

— Priznanje Hrvatske nije bio samo moj osobni stav nego i većine austrijskog naroda — odgovorio je na dobrodošlicu gospodin Mock. Samostalnost Republike Hrvatske je dakle uspjeh prava na samoodređenje naroda i ohrabrenje za one koji tome teže.

Zadatak je austrijske politike, po mišljenju dr. Mocka, da dade svoj doprinos u osiguranju primirja na ovom području i što bržem dolasku Ujedinjenih naroda. Sljedeća faza bit će nastavak dijaloga u Haagu između Slovenije i Hrvatske kao samostalnih država i ostalih republika bivše Jugoslavije da bi se na taj način došlo do trajnog mira. Potom će biti moguće stvoriti dobre međususjedske odnose između nezavisnih država, a za takve odnose moramo se dobro razumjeti.

Odgovarajući na novinarska pitanja dr. Mock se založio za dolazak snaga UN na način da se ne ide s minimalnim mjerama, nego s mjerama koje će omogućiti pravi mir, jer uz svu radost zbog velikog uspjeha hrvatskog naroda ne smije se zaboraviti da na ovom području ima još mnogo nerazjašnjenih problema i da su mogući konflikti. Potraje li sadašnje primirje, i dođe li do političkog rješenja, snage UN mogle bi brzo napustiti ovo područje.

Kada se može očekivati ukidanje pravnog legitimiteta Jugoslavije nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije?

Na to pitanje nemoguća je precizno odgovoriti jer se odgovor nalazi u sivoj zoni međunarodnog prava. Primjerice baltičke zemlje desetljećima su bile u situaciji da su egzistirale njihove samostalne ambasade iako su samostalnost stekle tek sada. No važno je što je Arbitražna komisija u Haagu od početka utvrdila da je Jugoslavija u procesu raspadanja. Ako toj komisiji uspije povesti konstruktivne pregovora o tome tko će biti nasljednik Jugoslavije — što se nipošto ne smije prepustiti slučaju — moguće je mirnim putem ući u stvaran e nove političke arhitekture na ovom području.

Zašto je austrijska vlada 14. rekla ne, a 15. priznala Hrvatsku? — upitali su strani novinari.

Nismo odlučili da nećemo priznati Hrvatsku, nego se u saveznoj vladi Austrije odlučuje jednoglasno, a to je bilo moguće realizirati tek 15. siječnja.

Očekujete li da će Hrvatska imati razumijevanje i podršku svijeta u procesu oslobađanja okupiranog teritorija?

Veći dio demokratske javnosti u svijetu smatra da se okupirana područja moraju osloboditi, kako je to rečeno u barem desetak dosadašnjih komunikea EZ. Austrija će se također držati principa da nema nasilnog mijenjanja granica, kao i onog o zaštiti prava manjina.

Pozdravljam veoma velikodušne odluke hrvatske Vlade o pravima manjina, koja vrijede, normalno, i za srpsku etničku zajednicu u Hrvatskoj, i nada se da će se one provesti u djelo. Jednako je pri tome važno naglasiti da se isti princip mora primijeniti i za zaštitu hrvatskih etničkih grupa na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno da isti princip vrijedi za sve — rekao je dr. Mock. Ocjenjujem velikim državničkim uspjehom gosp. Alije Izetbegovića što je uspio spriječit otvoreni sukob u BiH unatoč suprotnostima u toj republici.

Pitanje strani novinari uputili su ministru Šeparoviću od kojeg su tražili da definira poziciju Hrvatske u odnosu na sve češće najave o podjeli BIH između Srbije i Hrvatske.

Dr. Šeparović je otklonio priče o bilo kakvim susretima državnika na tu temu, a glede podjele BiH ponovio da Republika Hrvatska ostaje čvrsto na tom stavu da nema ni jednog razloga za otvaranje pitanje granica bilo koje republike bivše Jugoslavije. Hrvatska će uvijek misliti na dobro hrvatskog naroda, cjelinu naroda BiH i interesa muslimanskog naroda koji nikada nije bio u sukobu s hrvatskim narodom. Za Hrvatsku su granice svete i nedodirljive i jedini problem s granicama Hrvatska ima samo u osporavanju njenih granica.

Podizanje hrvatske zastave pred sjedištem UN na East Riveru u New Yorku s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 22. svibnja 1992. godine

…Dr Zvonimir Šeparović ostat će zapamćen po onome što je ostavio iza sebe:

Kao pravnik odgojio je mnoge generacije pravnika i napisao značajna djela posebno o ljudskim pravima i pravima žrtava, po čemu je poznat u svijetu i u nacionalnim razmjerima; kao profesor predavao je na svim kontinentima, a bio je i dekan svog matičnog Pravnog fakulteta u Zagrebu, Međunarodno kazneno pravo specijalizirao na Max-Planck Institutu za međunarodno i strano kazneno pravo u Freiburgu, Njemačka, Kolnu i Berlinu. Viktimologiju specijalizirao kao Fulbrightov stipendist na CMS Sveučilištu u Warrensburgu, SAD.

Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu vratio je na Sveučilište Katoličko bogoslovni fakultet kojeg su Bakarić i Žanko 1954. potezom pera izbacili sa Sveučilišta, rehabilitirao je one koji su bili prognani sa Sveučilišta, ukinuo je marksizam i predvojničku obuku kao obavezne predmete u sveučilišnoj nastavi i utemeljio Društvo bivših studenata Sveučilišta u Zagrebu.

Kao viktimolog čovjek koji se bavio žrtvom osnovao je Svjetsko viktimološko društvo (1979.), Jugoslavensko viktimološko društvo (1985.) i Hrvatsko žrtvoslovno društvo (1990.); priredio Peti svjetski kongres viktimologa u Zagrebu (1985.); objavio među prvima u svijetu i prvi i do sada jedini u bivšoj državi i u Hrvatskoj knjige na hrvatskom i engleskom jeziku o Viktimologiji – Studijama žrtve;

od 1998. organizirao sedam hrvatskih žrtvoslovnih kongrese o čemu je uredio i objavio zbornike radova u sedam zbornika radova na 5.067 strana;

od 1984 kao direktor održava Međunarodne poslijediplomske studije o Viktimologiji u Intercentru u Dubrovniku;

od 2001. godine predaje na raznim sveučilištima u svijetu (Tokiwa, Kobe, Japan, Johannesburg, SA, Tilburg, Nizozemska, IUC Dubrovnik) na temu ŽRTVE MEĐUNARODNOG TERORIZMA.

Kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, zajedno sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, dobio međunarodno priznanje i uveo Hrvatsku u članstvo Ujedinjenih naroda.

Kao ministar pravosuđa RH tužio pred Međunarodnim sudom pravde Jugoslaviju(Srbiju i Crnu Goru) zbog agresije i genocida i zatražio reparacije za ratnu štetu od 400 milijardi dolara.

Kao znanstvenik bavio se i objavljivao iz područja prava, kriminologije, socijalne patologije, viktimologije, migracija, ljudskih prava a u novije vrijeme posebno se bavi problemima bioetike. Autor je knjige GRANICE RIZIKA, o pravnim i etičkim problemima suvremene medicine, Zagreb 1985. (najnovije treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje 1998. godine). Predstavljao Hrvatsku (uz Akademika Kaštelana) na UNESCO-voj međunarodnoj konferenciji u Parizu 1997. na kojoj je izrađen i prihvaćen nacrt UNIVERSAL DECLARATION ON THE HUMAN GENOME AND HUMAN RIGHTS, koja je iste godine i usvojena na UNESCO-voj konferenciji. Kao Rezolucija 29 C/17, 11. studenog 1997. godine, kao ekspert sudjeluje u Svjetskom kongresu medicinskog prava i etike u Pekingu, Kina, 2008. godine. Član je Međunarodnog udruženja za medicinu i pravo i stalni suradnik-ekspert UNESCO-a za pitanja bioetike, te je pozivan na konferencije u Amsterdam 1999. i Berlin 2001. godine. Kao javni djelatnik utemeljio Hrvatsko nacionalno etičko sudište i postao njegovim prvim predsjednikom.

Kao mještanin Blata za svoje zasluge dobio je ZLATNI GRB BLATA NA KORČULI i objavio knjigu DUHOVNI I SVJETOVNI OBZORI BLATA NA Korčuli.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović uručila mu je odlikovanja i priznanja iz područja javnog djelovanja, a u prigodi obilježavanja Dana državnosti, dana 27. lipnja 2019.

Za izniman doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, te neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske Redom Ante Starčevića odlikovan je profesor emeritus Zvonimir Šeparović.

 

Tekst knjige: prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović – MEĐUNARODNO PRIZNANJE HRVATSKE

Tekst za portal priredila: Jadranka Lučić, adm. portala Hrvatskog žrtvoslovnog društva