Priča ubijene djece u Vitezu koja slamaju srca, zapamtite njihova imena!
(1993. – 2024.)
Zločin se dogodio u vrijeme primirja između Muslimana i Hrvata 10. lipnja 1993., to je dan pogibije osmero nevine hrvatske djece u Vitezu…
Zovem se Augustina Grebenar,
mama i tata su me kao malu zvali Tina.
Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas.
Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993. godine, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.
Možda smo krivi mi, nas osmero djece sto smo se igrali na dječjem igralištu to ljetno predvečerje.
Možda su krivi naši roditelji sto su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.
Možda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?
Da sam ušla u kuću par minuta ranije možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu!
Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Mozda smo mi krivi, nas osmero?!
Pitamo se često sta smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!
Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993. godine?
Sjećam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralištu…
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
Čujem neki zvuk nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspio zagrlit.
Ležim ne osjetim ništa!
Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište…
Čujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?
Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.
Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli, ne znam šta joj je ne vidim je.
Tata plače, trči, ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al’ njega ne čujem…
Ne boli me ništa, već nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu…
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.) – brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar (1984.) i moj brat
Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rođenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti šestog 1993. godine!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!
Možda smo mi krivi što smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka naše roditelje, ono što je među vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi…
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, slike koje su doživjeli nakon pada granate nitko ne može zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvečerje…
S nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono što je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi čekamo 27 godina!
Čekati ćemo još!
Vremena imamo jer smo u beskonačnosti, imate li Vi?
Možda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječjem igralištu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zločinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!
Tekst: Marija Pinjuh
U mjestu Podgradina pored Viteza BiH, ubijeno je od strane bošnjačke armije BiH osmero djece hrvatske nacionalnosti… U topničkom napadu na središte Viteza 10. lipnja 1993. godine pripadnici Armije Bosne i Hercegovine ispalili su granatu na dječje igralište, pri čemu je poginulo osmero djece u dobi od 9 do 15 godina. Oko 20 sati i 45 minuta, doletjela je granata s položaja Armije BiH i pala dva metra od četrnaestero djece u igri na dječjem igralištu. Na licu mjesta je poginulo petero, a u bolnici od posljedica ranjavanja troje djece u dobi od 9 do 15 godina. Ostalih šestero djece je bilo ranjeno. Osmero ubijene djece u Vitezu za koje nitko nikada nije odgovarao.
Zapamtite njihova imena. Znate li za ove male anđele? Ne znate.
Ali za Aleksandru Zec ste sigurno čuli.
Jer o njima se ne govori, o njima se ne pišu knjige, ne snimaju dokumentarci, ne igraju kazališne predstave.
OSAM BIJELIH RUŽA
Ovog dana, devedeset treće,
dječje se kolo u krug vrti,
te trenutke radosti i sreće,
prekinut će zao glasnik smrti!
Polomit će osam bijelih ruža,
zla neman što iz pakla stiže.
Uz krik majka pogled nebu pruža,
dok sa zemlje mrtvog sina diže!
Dok se ocu oči suzam rose,
težak očaj zaledi mu lice,
u naručje njemu tijelo nose,
mrtvo tijelo, male mezimice!
Osam ruža u najljepšem cvatu
tebi zemljo mirisati neće,
sad na nebu u srebru i zlatu
mirišu poljanam radosti i sreće!
Dragi Bože milostiv nam budi,
takve boli ne dopusti više,
a zločincim po zlodjelim sudi,
povijest nek im o zlodjelim piše!
Velimir Velo Raspudić
Sjetite ih se bar danas u molitvi…