Jazovka traži istinu – ne zaborava!

Članovi i predstavnici Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran Omiš zajedno s članovima i predstavnicima Hrvatskog domobrana Dubrovnik, a u organizaciji Hrvatskog domobrana Dubrovnik, hodočastili su, od 21. do 22. lipnja 2026. godine, na važna mjesta hrvatskih stradanja.

Prvoga dana, 21. lipnja, hodočastili su na Plitvice, gdje su na mjestu smrti Josipa Jovića zapalili svijeću, potom su u središtu Slunju odali počast braniteljima.

Nakon toga su posjetili bistu biskupu Mili Bogoviću i mjesto smrti Jure Francetića i trojice slunjskih branitelja.

Svoj hodočasnički put nastavili su u Karlovac gdje su posjetili Muzej Domovinskog rata na Turnju. Dan je zaključen svetom misom u Nacionalnom svetištu sv. Josipa na Dubovcu.

Drugoga dana, 22. lipnja, hodočasnici su nastavili prema Parku prirode Žumberak i mjestu Sošicama te na svoje središnje hodočasničko mjesto – jami Jazovki.

U Sošicama je započeo molitveni hod krunice do kosturnice i jame Jazovke, gdje je slavljena misa zadušnica za žrtve (814), koju je predvodio mons. Marko Kovač, zagrebački pomoćni biskup, u suslavlju nekolicine svećenika i župnika Krašića, vlč. Ivana Vučka.

Bog pamti ono što čovjek želi izbrisati

Mons. Marko Kovač svoju propovijed je počeo opisom nastanka jame: „Kap po kap, voda je strpljivo oblikovala kamen, otvarala dubinu, stvarala prostor skriven ljudskom oku.“ Te se upitao, je li jama „mogla slutiti da se  gotovo sve na ovom mjestu može upotrijebiti za dobro ili za zlo, da ono što je stvoreno kao čudo prirode i Stvoritelja može postati nijemi svjedok ljudske tame“  i da će jednog dana „biti otkrivena, ne samo radi divljenja, nego i radi skrivanja, da će njezina dubina postati mjesto na koja će biti bačena tijela ljudi kojima je oduzeto pravo na život, da će nečija savjest upravo u njezinoj tišini tražiti zakon za svoj zločin“.

Mons. Marko Kovač slavi misu zadušnicu za sve mučenike Jazovke.

 „Nije postala službenim grobljem, nisu se nad njom čule molitve ni zvona, nije imala križ koji bi prolaznike podsjećao na one čija su tijelo u njoj počivala“. (…) Nadalje tumačeći Evanđelje, propovjednik je kazao: „Ne sudite da ne budete suđeni jer sudom kojim sudite, sudit će vam se i mjerom kojom mjerite, mjerit će vama se“, te je naglasio da se hodočasnici nisu okupili da bi preuzeli mjesto Boga, niti da donose „konačne i vječne presude o ljudskim dušama“ jer konačni sud pripada Onomu koji „ vidi ono što  nijedan čovjek ne može vidjeti – dubine srca“…

Na kraju je poručio da se vjernici mole za dar opraštanja „ne opraštanja koje poriče istinu“, nego onoga koje se „rađa iz istine i pobjeđuje mržnju“ ukazujući na Krista koji nije poricao zlo koje mu je učinjeno moleći: – Oče, oprost im jer ne znaju što čine.

Nakon svete mise slijedilo je govor predsjednika Hrvatskog obrednog Zdruga Jazovka i  polaganje vijenaca kraj otvora jame.

Proglas koji traži istinu, pravdu i ukidanje šutnje o komunističkim zločinima.

Predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka Frano Čirko, pročitao je Proglas, koji je bio upućen vlastima Republike Hrvatske, podsjećajući se na žrtve jugoslavenskoga komunizma bačene u Jazovku: hrvatske vojnike, ranjenike iz zagrebačkih bolnica, pripadnike bolničkog osoblja, časne sestre i građane ubijene bez suda i presude nakon Drugoga svjetskog rata.

Ovim Proglasom se traži identifikacija žrtava, istraga počinitelja, dekomunizacija javnog prostora i dostojansveno sjećanje na 814 žrtava iz jame Jazovke. Te da se ukine Dan antifašističke borbe.

Posebno je u Proglasu istaknuo kako je prošlo šest godina od srpnja 2020, kada je iz jame Jazovke, na zahtjev Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka, provedeno iskapanje posmrtnih ostataka 814 žrtava komunističkog zločina iz 1945. godine. Nakon dugih desetljeća šutnje, 23, kolovoza prošle godine održano je dostojanstven zajednički ispraćaj i ukop 814 žrtava iz Jazovke. Taj čin je bio važan, ali prema riječima iz Proglasa, i bolan podsjetnik na ono što još uvijek nedostaje: nijedna od 814 žrtava nije prepoznata, a nije uslijedilo ni službena osuda počinitelja i nalogodavca tih zločina. To je rana koja ostaje otvorena…

Mnoštvene grobnice govore – politika prešućuje

Upozorilo se u Proglasu i na gorčinu činjenice da ozbiljniji procesi protiv počinitelja nisu pokrenuti dok su nalogodavci bili živi. Time se otvara pitanje odgovornosti države, pravosuđa i društva prema žrtvama koje su desetljećima bile prešućene. Mnoštvene grobnice nisu samo arheološki ili povijesni spomenik. One su ćudoredno, pravno i državno pitanje. Svaka jama, svaka kost, svaki nepoznati grob svjedoče o sustavu koji je ubijao, skrivao tragove i nametao šutnju.

Jedna od ključnih poruka Proglasa jest da iskapanja, žalobna sjećanja i ukopi nisu dovoljni ako ih ne prate pravna i politička završnica. HOZ Jazovka upozorava da nakon iskapanja žrtava nije uslijedila ozbiljnija istraga o počiniteljima, te da državne ustanove nisu objavile njihove imena, te da za te zločine nitko nije sudski gonjen. Upravo u tome je najveća nepravda. Jer ako država pronalazi mnoštvene grobnice, ako službeno pokapa žrtve  iako govori o osudi svih totalitarnih režima, tada mora imati hrabrosti učiniti i slijedeći korak imenovati zločin, istražiti odgovornost i javno reći tko su bili nalogodavci i izvršitelji. Istina koja se zaustavi na pola puta nije puna istina. Pravda bez imena žrtava i bez imena počinitelja ostaje nedovršena.

U proglasu se traži ukidanje Dana antifašističke borbe koji se obilježava 22- lipnja. Postavlja se pitanje kako je moguće da vlast RH istodobno otkrivaju masovne grobnice žrtava Komunističko-partizanskih zločina, a zatim slavi dan koji se povezuje s početkom pobune pokreta iz kojeg su proizišli i počinitelji zločina.

Hrvatski obredni zdrug Jazovka zato traži od vlasti Republike Hrvatske da donese političku odluku o prekidu obilježavanja događaja koji se, prema stajalištu Proglasa vežu uz totalitarni pokret odgovoran za stradanje hrvatskog naroda. Posebno se traži ukidanje tzv. Dana antifašističke borbe, koji, kako se navodi, hrvatski narod nikada nije prihvatio kao vlastiti praznik. Riječ je o pitanju odnosa države prema vlastitoj povijesti, prema žrtvama i prema simbolima koji se i danas različito tumače u hrvatskom društvu.

Traži se u Proglasu uklanjanje komunističkih spomenika te preimenovanje ulica i trgova posvećenih jugoslavenskim komunistima odgovornim za zločine nad hrvatskim narodom. Ovo pitanje otvara pitanje: Može li društvo istodobno komemorirati žrtve i slaviti njihove progonitelje?  Jazovka na to pitanje odgovara jasno: ne može.

U Proglasu se traži od hrvatske diplomacije da ishodi povratak spomen-ploče na Bleiburgu, koji su austrijske vlasti zabranile prije nekoliko godina, kao i obnova bleiburškog spomenika s kojeg je uklonjen hrvatski povijesni grb. Jednako tako, od zagrebačkih vlasti traži se nastavak postupka obnove grobišta hrvatskih vojnika iz razdoblja od 1941. do 1945. godine na Mirogoju. U Proglasu se ističe da su ti grobovi nakon rata preorani, čime je mrtvima oduzeto posljednje dostojanstvo. Jer narod koji pristaje na uništavanje grobova, šutnju nad jamama i zaborav vlastitih žrtava, odriče se djela vlastite savjesti.

Snažan zahtjev upućen je glavnom državnom odvjetniku Ivanu Turudiću. Od njega se traži prekid višestoljetne šutnje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i pokretanje istraga o mnoštvenim ubojstvima hrvatskih ranjenika iz zagrebačkih bolnica, bolničkog osoblja, časnih sestara i drugih žrtava. To nije poziv za osvetom nego poziv za pravdom. To je potreba za istraživanjem povijesti bez zabrana i straha.

Naglašena je potreba da se jasno odbace pokušaji sprječavanja legitimne i potrebne revizije hrvatske povijesti 20. stoljeća. Revizija povijesti, kada se temelji na ispravama, iskapanjima, pismohranama i svjedočanstvima, nije krivotvorenje. Ona je nužan dio znanstvene istine.  Krivotvorenje je upravo ono što se desetljećima događalo kada su žrtve skrivane, grobnice prešućivanje, a zločin opravdan ideologijom. Jazovka zato nije samo mjesto molitve. Ona je poziv na istraživanje, dokumentiranje i oslobađanje povijesti od nametnutih mitova.

Na kraju Proglasa, istaknuto je, da počinitelji zločina Jazovke nisu bili nesvjesni onoga što čine. Znali su što rade. Upravo zato se od hrvatskih vlasti traži odlučnost, a od hrvatskog društva hrabrost da se istina ne zaustavi na žalobni sjećanjima. Jazovka je opomena da se zločin ne smije relativizirati. Ona je dokaz da bez istine nema pravde, bez pravde nema mira, a bez sjećanja nema dostojanstvene budućnosti. Jazovka traži istinu, ne zaborav! – završna je poruka Proglasa.

 

U rodnom mjestu blaženog Alojzija Stepinca

Nakon toga hodočasnici su hodočastili u Krašić gdje su u crkvi Presvetog Trojstva zajedno sa župnikom vlč. Ivanom izmolili molitvu blaženom Alojziju Stepincu. Potom su posjetili spomen dom Blaženika i Blaženikove križne postaje. U večernjim satima slijedio je povratak kući u Omiš i Dubrovnik.