Hrvatski ranjenici iz zagrebačkih bolnica ubijani su na Jazovci… Jazovka tada Ovčara četrdeset pet godina kasnije – rukopis je isti, počinitelji zločina nosili su ista obilježja…crvenu zvijezdu petokraku – danas su slavili u Brezovici dok se diljem Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine pronalaze jame prepune žrtava smaknutih od ruku partizanskih zločinaca.

 

 

U utrobi žumberačke zemlje, nedaleko Sošica, leži jedno od najstrašnijih mjesta hrvatske povijesti – mjesto gdje su nakon završetka Drugoga svjetskog rata, pod okriljem pobjedničke komunističke vlasti, bez suda, bez milosti i bez groba, ubijani hrvatski ranjenici, bolničarke, liječnici, civili, redovnice i vojnici. Među njima bili su i ranjenici iz zagrebačkih bolnica, dovedeni kamionima, vezanih ruku, mnogi još s zavojima natopljenim krvlju. Nisu ubijeni u borbi. Ubijeni su jer su smetali novoj (partizanskoj) vlasti. Umjesto liječenja dobili su zajedno sa svojim liječnicima metak u glavu.

Godine 2020. iz jame su ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine te potom vojnici Jugoslavenske narodne armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Nalogodavci tih zločina bili su pripadnici jugoslavenskog komunističkog aparata i partizanskih postrojbi koje su u svibnju i lipnju 1945. provodile sustavne likvidacije “narodnih neprijatelja”. Pod zapovjednom hijerarhijom nove vlasti, OZNA-e, KNOJ-a i lokalnih partijskih struktura, izvršavan je plan “čišćenja terena” od svih koji nisu pripadali novom ideološkom poretku. Jazovka je bila samo jedna od postaja tog krvavog puta.

Ono što Jazovku čini posebno strašnom nije samo smrt, nego hladna organiziranost zločina. Način smrti bio je monstruozan. Svjedočanstva govore da su žrtve bacane žive u jamu duboku više od 40 metara. Mnogi su prije toga bili premlaćeni, neki ubijeni vatrenim oružjem, a neki dokrajčeni hladnim oružjem. Posljednji zvuk koji su mnogi čuli bio je udarac tijela o stijene i jauk onih koji su padali na već mrtve ili polumrtve

Jama je otkrivena tek 1989. godine zahvaljujući hrabrosti speleologinje Slavice Degoricije, koja je prva sišla u njezinu utrobu i svijetu pokazala ono što je režim desetljećima skrivao. Bio je to trenutak istine. Trenutak kada je zemlja progovorila. I zato Jazovka nije samo jama. Jazovka je rana. Rana duboka koliko i šutnja koja ju je desetljećima prekrivala.

Godinama su posmrtni ostaci čekali dostojanstvo. Tek nakon dugih desetljeća, ekshumirani su. Ukupno 814 žrtava iz Jazovke pokopano je 2025. godine, nakon gotovo osamdeset godina čekanja prava na grob, na križ i molitvu.

 

 

I danas, 22. lipnja 2026., na Jazovki se ponovno okupio hrvatski narod. U molitvenoj procesiji i svetoj misi koju je predvodio zagrebački pomoćni biskup Marko Kovač, odana je počast tim nevinim žrtvama. Mons. Kovač predvodio je misu zadušnicu upravo na Dan antifašističke borbe, dan kada Republika Hrvatska službeno slavi osnutak Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. godine.

 

 

 

I tu dolazimo do povijesnog paradoksa – možda i najveće moralne nelogičnosti hrvatskog društva ili da budem otvorena do moralne nakaznosti.

Istoga dana kada se u Brezovici slavi partizanski pokret kao neki simbol slobode, na Jazovki smo oplakivali žrtve tog istog partizanskog pokreta.

Kako je moguće da jedna država slavi one čiji su nasljednici i pripadnici ostavili jame ispunjene mrtvim tijelima ranjenika, liječnika i civila? Kako je moguće da se pod istim državnim grbom pale svijeće za žrtve i polažu vijenci ideološkom nasljeđu njihovih krvnika?

To nije pitanje revizionizma. To je pitanje istine.

Jer antifašizam bez suočavanja s partizansko-komunističkim zločinima nije sloboda – nego selektivno sjećanje.

Jazovka ostaje opomena da ideologija, ma kako se zvala, kada izgubi čovjeka iz vida postaje zločin.

Jazovka nas ne poziva na mržnju. Ona nas poziva na pamćenje. Ne traži osvetu nego pravdu. Jazovka traži pamćenje bez laži i povijest bez cenzure. Jazovka traži samo ono što svaka žrtva zaslužuje… istinu.

Današnja komemoracija, u organizaciji Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka, još jednom je poslala jasnu poruku kako hrvatski narod neće dopustiti da njegovi mrtvi ostanu bez imena, bez istine i bez pravde.

 

U svom proglasu organizatori su istaknuli kako Jazovka nije samo mjesto smrti nego mjesto nacionalne savjesti, mjesto na kojem Hrvatska mora odlučiti hoće li graditi budućnost na istini ili na prešućivanju. Pozvali su državne institucije da konačno jasno osude sve totalitarne zločine, osobito komunističke, te da obrazovni sustav prestane prešućivati stradanja hrvatskog naroda nakon 1945.

Nažalost moramo i dalje ponavljati kako protiv zločinaca još uvijek nije počeo sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.

Za tri časne sestre s. Liphardu Horvat, s. Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima unutar Katoličke Crkve.

Narod koji zaboravi Jazovku, riskira da ponovno izgubi istinu o sebi.

I zato dok god postoji ijedna neobilježena jama, ijedna neizgovorena istina i ijedna prešućena žrtva, Hrvatska neće moći reći da je do kraja završila svoj razgovor s prošlošću. Jazovka nas podsjeća da sloboda nije samo izborena na bojištu nego i u hrabrosti da pogledamo istini u oči.