Nedjelja 22. kolovoza 2021. godine
Spomen na blaženog Miroslava Bulešića – misa, predstavljanje knjige i posjet muzeju
Nakon završetka komemoracije, oko 16,30 sati, za žrtve grobišta Širočica i Mandaljevica u župi sv. Lucijen na Pazinskom Polju (Ježenj), nekoliko sudionika uputilo se prema Lanišću, gdje je s početkom u 18 sati u ispunjenoj crkvi misu predvodio biskup u miru, mons. Ivan Milovan. Nakon mise, oko 19 sati, u crkvi je predstavljena knjiga „ Život za svetost blaženi Miroslav Bulešić, svećenik – mučenik“.
Spomenuta knjiga tiskana je u izdanju nakladničke kuće „Josip Turčinović“ d.o.o. Pazin. Autor knjige je Stipan Trogrlić, a ista je otisnuta na preko 230 stranica, na formatu papira C-5, s tvrdim koricama. Sadržaj je podijeljen na 14 cjelina, uz koji se, na početku nalazi i riječ urednika ( mr. Ilija Jakovljević) i uvodni tekst samog autora, a u završnom dijelu, nakon spomenutih cjelina, od 216 stranice je poglavlje Zabilješke i nagovori, te na samom kraju na 239-toj stranici je i kratka bilješka o autoru.

O knjizi su govorili preč. dr. Josip Grbac, preč mr. Ilija Jakovljević, grafički urednik David Ivić i sam autor Stipan Trogrlić.
Kako me se nekako najviše dojmilo izlaganje prvog predstavljača, zamolih ga za tekst izrečenog, i kako je isti prije mene na moju mail adresu u Križovljanu Radovečkome, u općinu Cestica, u Varaždinsku županiju stigao prije nego se ja vratio iz Istre eto danas, ponedjeljak 31. kolovoza 2021. godine, idem i tu svoju nakanu izvršiti. Svoje izlaganje, govor na predstavljanju knjige, preč. dr. Josip Grbac podijelio je na nekoliko cjelina, a kako sam mišljenja da bi izrečeno moglo još kome koristiti namjeravah osvrt na portalu Hrvatskog žrtvoslovnog društva i objaviti, na čemu zahvaljujem Jadranku Lučić
Izrečeno na predstavljanju preč. dr. Josip Grbac – Lanišće 22. 08. 2021. godine
I .
Na samom početku autor se skromno pita ima li smisla pisati o Bulešiću kada je već dosta toga o njemu napisano moj odgovor glasi: Itekako ima smisla, ako gledamo na način i stil pisanja knjige.
Naime, mnogo toga napisano o M. Bulešiću temelji se na sjećanjima sudionika, na osobne interpretacije događaja, izjavama sudionika… Kod takvih pisanih materijala prednost ima osobni pristup i način viđenja stvarnosti događaja, dramaturgija, a katkada i prenaglašena vlastita uloga u svemu što se događalo. Osim temeljnog dokumenta za proglašenje blaženim MB, tzv. Kauze, sve ono što je o osobi MB napisano i o događajima vezanim uz njegov život, mogu izazvati oprečna mišljenja, a katkada i sasvim neobjektivne, pa i pogrešne konstatacije ili tvrdnje koje je moguće postaviti u pitanje, sumnjati u njihovu vjerodostojnost. To i ne mora čuditi obzirom da su mnogo toga pisale osobe koje nemaju znanstveni pristup osobi i događajima.
Eto zašto je bila potrebna ova knjiga. Ona je pisana znanstvenim jezikom, što znači da svaka riječ i svaka tvrdnja počivaju na dokumentima koji ukazuju na njihovu istinitost. I to je prvo bitno obilježje ove knjige. Poznavajući stil pisanja Stipana Trogrlića moguće je bilo očekivati takvu knjigu. Tu nema prostora sumnji ili nekakvih drugačijih mogućih interpretacija. U ovoj knjizi govore jedino činjenice, a bilo kakva interpretacija je uvijek u drugom planu te se svodi na minimum. Teško čitatelj može pogriješiti u interpretaciji kako osobe tako i djelovanja MB, ali i događaja vezanih uz njegov život i smrt, jer su tvrdnje u ovoj knjizi sustavno potkrijepljene dokumentima koje autor donosi u bilješkama. Nije čudno da tih bilješki ima 550! Stipan je u toj knjizi koristio podatke iz 9 arhiva, 9 tiskovina, 3 tiskana izvora, 59 knjiga i 13 mrežnih stranica. Zato je ova knjiga znanstveni pristup kako osobi MB tako i događajima vezanih uz njegov život i smrt te zbog tog svog znanstvenog pristupa ne dopušta svakojake interpretacije, pogotovo one koje namjeravaju sve što se događalo „opravdati“ na svakojake načine.
II.
Stipan je vrhunski poznavatelj istarske crkvene povijesti, pravi nasljednik mons. Dragutina Nežića, puno je pisao o odnosima države i Crkve u Istri kao i o drugim pitanjima i problemima vezanima uz život Crkve u Istri, pa je bilo logično očekivati da će svu problematiku u ovoj knjizi smjestiti u širi prostor i vrijeme. Na pitanje „zašto?“ se sve tako moralo dogoditi oko krvave krizme moguće je odgovoriti samo poznavajući kontekst, vrijeme i prostor kada se sve događalo. Jer slučaj MB nije bio izolirani slučaj, on je samo drastični vrhunac jednoumnog shvaćanja života, vrhunac jedne diktature u istarskoj povijesti koja je uzrokovala brojne nevine žrtve. Mentalni sklop ove diktature najbolje je vidljiv kada autor knjige minuciozno analizira sudske spise, iskaze svjedoka u tom montiranom procesu sudionicima krvave krizme. Nitko ne može tvrditi ovaj ili onaj to nije rekao, nije tako ili onako svjedočio. Da je ova knjiga nastala pred tridesetak godina, kada se otvoreno počelo govoriti o slučaju Bulešić, dok su neki akteri i svjedoci na sudu još bili živi, ova bi ih knjiga možda potakla na preispitivanje savjesti.
III.
Ova knjiga svjedoči i o jednom fenomenu koji se danas uvelike izgubio, a tada je bitno utjecao na događaje u Istri. Radi se o ondašnjoj moralnoj snazi istarskog svećenstva. Bili su ujedinjeni u širenju ne samo vjere u narodu nego i domoljubnih osjećaja kod ljudi. U tim prijelomnim godinama bili su onaj jezičak na vagi koji nije dopustio svakojako manipuliranje Istrom i njezinom Crkvom. Kada čitamo u ovoj knjizi kako su mnogi od njih bili difamirani, klevetani, izloženi svakojakim lažima, s pravom možemo reći da su oni podnosili tzv. bijelo mučeništvo, tj. nisu prolili krv. Ali su bili mučenici u pravom smislu riječi. Mi te svećenike uglavnom zaboravljamo. Treba odati priznanje Stipanu što, ne samo u ovoj knjizi nego i u drugim tekstovima, te ljude izvlači iz mogućeg zaborava. Odavanjem počasti Bulešiću odajemo počast svima njima. Sumnjam da današnji istarski kler ima tu snagu, pamet i volju, jedinstveno istupiti u obrani vrednota vjere i domoljublja.
IV.
Bulešić nije žrtvovan samo zato što je vjerovao u Boga, što je molio, misio ili pokapao mrtve. On je ubijen zato što je djelovao u skladu s pokladom vjere. Bulešić dokazuje čitavim svojim životom kako je vjera nedjeljiva od morala, jednog načina života koji naputke vjere uprisutnjuje u konkretnom životu. Ova knjiga to zorno pokazuje. Ondašnja ideologija shvatila je da ako ima previše pojedinaca, pogotovo mladih, i obitelji ukorijenjenih svojim životom u vjeri, da ona sama oslabljuje, postaje nemoćna. Uporno bulešićevo inzistiranje na kršćanskom moralu koji bi trebao biti podlogom života pojedinaca i obitelji, ondašnja ideologija shvatila je kao gubljenje terena pod nogama. Zar to isto ne doživljavamo i danas? Razlika je samo u tome što se to rastakanje obitelji i svih tradicionalnih vrijednosti umata u celofan tzv. demokracije ili „borbe“ za ljudska prava. Tko god se ne uklapa u takav model rastakanja i anestetiziranja obitelji i pojedinca, proglašava se homofobom. I danas bi Bulešić bio okarakteriziran kao nazadan i homofob. Samo što se on na to ne bi obazirao i ne bi se plašio toga. Za razliku od mnogih danas, svećenika i laika.
V.
Ova knjiga pronalazi onu „crvenu nit“ koja obilježava cjelokupni bulešićev život, kao mladića, župnika, javnog crkvenog djelatnika, a ta nit dadne se izreći starom latinskom uzrečicom: „fides quaerens intellectum et perficit eam“: vjera je nedjeljivo povezana s razumom, inače se pretvara u fanatizam. Bulešić je to znao, i odgoju nastojao je ljude, pogotovo mlade, naučiti razmišljanju. Čovjek koji ne razmišlja pogodan je za svakojake manipulacije. I to je smetalo ondašnje vlastodršce. Njih nije toliko smetala vjera unutar zidova doma. Ali čim je provirila na ulicu, u školu ili u političke vode, postala je opasna. Nastojanje da vjera prodre u javni život otjerala je Bulešića u smrt. Mi danas se puno molimo, klanjamo, meditiramo, ali se sramimo prekrižiti se na ulici! Tako da ova knjiga predstavlja mnoge lekcije koje bi mi trebali danas naučiti.
VI.
Papa Franjo zagovara tzv. sinodalni put Crkve. On znači da bi laici trebali biti djelotvorniji suradnici svećenika, biskupa…Oni bi trebali biti glavni savjetnici crkvenih lica, pa čak ako se njihovo mišljenje u svemu ne slaže s mišljenjem nadređenih. Bulešić je tada, sigurno nesvjesno, na neki način oživotvorio taj put. Naime, iznenađuje kako se sukobio s tadašnjim biskupom Radossijem po pitanju privilegiranja talijanskog življa na štetu Hrvata u Istri. Za njega neslaganje u mišljenjima nije znak nepoštivanja autoriteta u Crkvi. To je na neki način shvatio i biskup Radossi koji ga kao suradnika nije odbacio, iako se s njima nije slagao. Eto zašto je Bulešić i danas moderan svojim riječima, djelima i cijelim životom. On je već tada, npr. zagovarao slobodnu i neradnu nedjelju, ne samo zato da bi ljudi mogli ići na misu, nego jer je to jedno od ljudskih prava koje omogućuje skladan obiteljski život.
VII.
Tko bude čitao ovu knjigu naići će na brojne zanimljivosti možda manje poznate. Autor nastoji dati odgovor npr. zašto se tada dr. Božo Milanović donekle pasivno ponašao i nije dovoljno odlučno digao svoj glas protesta. Je li u pitanju bio samo pragmatizam zbog potrebe da se nova komunistička vlast udobrovolji kako bi Crkva u takvom ambijentu mogla slobodnije djelovati? Je li mons. Milanović mogao učiniti više? Zašto mons. Ukmar u svojim iskazima na sudu nije bio sasvim objektivan nego djelomično priznao svoju krivicu i krivicu župnika Ceka? Čitatelj će moći uočiti sav cinizam sudskog postupka zbog jednog ubojstva kada se sud uopće ne bavi pitanjem tko je ubojica, itd. U svakom slučaju čitanjem te knjige čovjek se osjeća obogaćenim.
VIII.
Za kraj rekao bih da Bulešić danas može mnoge inspirirati svojim dostojanstvenim životom, bez kompromisa ili jeftinih podilaženja, bez dvoličnosti i površnih karijerizama. Upravo time može mlade ljude oduševiti. I sam sam bio tome svjedok. Naime, jedna moja studentica na fakultetu, Silvija Ivančić, za pisanje diplomske radnje uzela je temu „Miroslav Bulešić“. Radnja je bila izvrsna. Ta je djevojka bila glavni animator svega što su studenti poduzimali na fakultetu. Uvijek u središtu svih aktivnosti i odlična studentica, puna života i optimizma. Odjednom je odlučila otići u najstrožiji red karmelićanki u Španjolsku. Na moje pitanje kako se na to odlučila rekla je da ju je za taj korak inspirirao M. Bulešić. Puno smo o tome razgovarali, u Rijeci i ovdje u Lanišću. Mislio sam da je to samo mladenački hir koji će brzo proći. Silvija je već sedam godina u samostanu u Španjolskoj i tvrdi da je sretna. Zar ona MB nije i danas moderan? Nadam se da ću naći načina kako joj dostaviti ovu knjigu.
Hvala na vašoj pozornosti! – Josip Grbac
Posjet župnom uredu Lanišće, mjestu smrti blaženog Miroslava Bulešića
Nakon predstavljanja knjige pozdravili smo se s biskupom mons. Ivanom Milovanom, a potom smo posjetili i muzej smješten u prizemlju župnog dvora u kojem je 24. kolovoza 1947. ubijen svećenik, don Miroslav Bulešić. U ime „varaždinskog“ izaslanstva u knjigu dojmova prof. Zdenka Kocijan je upisala: 22. 08. 2021. Društvo za obilježavanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća sudjelovalo je na misi i predstavljanju knjige prof. S. Trogrlića, te posjetilo spomen sobu blaženog Miroslava Bulešića. – Ističemo: – Mržnja uzorkuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane (M. Bulešić).
Što se same knjige tiče, iz mojeg „vidika“, jednostavno je treba uzeti u ruke i pročitati, a posebni sam si „označio-podcrtao“ strane 76, 113-114, 119, 139-140, kao i poglavlje „Krvava krizma u Lanišću“ (157-166), a veoma su mi dojmljivi i svi tekstovi objavljeni nakon tog poglavlja. Kako smo mi, tj. župa Uzvišenja sv. Križa Križovljan, jedino organizirano iz Varaždinske biskupije, autobusom išli u Pulu, 28. rujna 2013. godine na beatifikaciju sa zanimanjem sam pročitao i taj tekst (210-215).
U prilogu nekoliko fotografija snimljenih u Lanišću, 22. 08. 2021. godine, od 18 do 20 i nešto sati – Franjo Talan