In Memoriam: Polona Jurinić 1945. – 2025. – HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO

POLONA JURINIĆ, rođena Sitar u Ljubljani 1945. godine – umrla 15. travnja 2025. godine u Zagrebu.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo izražava iskrenu sućut suprugu Zdenku i obitelji.

Počivaj Polona u miru Božjem.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Od svoje četvrte godine živjela u Mariboru gdje je diplomirala na Tehničkoj školi, smjer arhitektura. Do udaje u Zagreb radila u Mariboru. Od 1972. živi u Zagrebu. Sve do umirovljenja radila je kao projektant u projektnim biroima. Nakon osamostaljenja Hrvatske sudjeluje u obnovi kriznih područja – od Dubrovnika, Škabrnje do Belog Manastira.

Od 1998. godine je u mirovini. Od 1994. je aktivna članica kulturno – prosvjetnog društva Slovenski dom u Zagrebu. U uredništvu Novog odmeva „zadužena“ za praćenje kulturnih zbivanja u Zagrebu i Hrvatskoj. Članica Vijeća slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba od 2003. godine. Od 2000. godine aktivno sudjeluje u radu Hrvatsko – slovenskog društva prijateljstva u Zagrebu.

Autorica je knjiga: Pater Janez Strašek, mučenik / mučenc (1906, – 1947.), Zagreb, 2011.

Slovenske boje u hrvatskoj likovnoj umjetnosti / Slovenske barve v hravški likovni umetnosti, Zagreb, 2012. Svetice, pavlinski samostan, crkva Rođenja BDM, Zagreb 2013. (prikupila je podatke o Slovencima koji su svojim djelom ostavili trag u arhitekturi, kiparstvu i slikarstvu na području Samobora, Kuča, Sesveta, Vrapča, Markuševca, Remeta itd.)

Tragom Crne Gospe, Zagreb 2014. (Obilježavajući Dan grada Lepoglave, u Lepoglavi je predstavljena knjiga “Tragom crne Gospe” u kojoj njeni autori pavlin o. Marka Kornelija Glogovića i Polona Jurinić, govore o 15 slika izrađenih prema izvornoj slici Crne Gospe iz čuvenog pavlinskog samostana na Jasnoj gori u Poljskoj, a koje su pronašli u Hrvatskoj, Bačkoj i Sloveniji. Među brojnim uzvanicima, na predstavljanju knjige bili su ivaraždinski biskup Josip Mrzljak te čelni ljudi grada Lepoglave).

Čovjekoljublje i tragedije, Jastrebarsko – Horjul, Zagreb, 2015.

Jože (Josip) Plečnik, projekti i realizacije u Hrvatskoj / Jože (Josip) Plečnik, projekti in realizacije na Hrvaškem, Zagreb, 2017.

Po putovima don Janeza (Ivana) Kranjca (1914, – 1941. ), Zagreb, 2018.

Pater Janez Strašek, mučenik / mučenec (1906. – 1947.), drugo dopunjeno izdanje / druga dopolnjena izdaja, Zagreb 2019.

Slovenske boje Zagreba i okolice / Slovenske barve Zagreba in okolice, Zagreb 2020.

Monografije „Pavlinski samostan i crkva Rođenja Blažene Djevice Marije nekad i danas“ (Zagreb, 2013.).

Polona Jurinić je bila dugogodišnja aktivna članica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, sudjelovala je na našim kongresima. Na Šestom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu obradila je temu: Slovenski svećenici, redovnici i redovnice ubijeni, poginuli, stradali kao žrtve nasilja u Hrvatskoj za vrijeme i nakon završetka II. svjetskog rata

Katedrala Uzvišenja Svetoga Križa – Sisak – sudionici Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa svetu misu predvodio mons. Vlado Košić, sisački biskup

Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

14.-16. LIPNJA 2013. ZAGREB – SISAK – BAĆIN

VRIJEME ŽRTVE

Polona Jurinić

SLOVENSKI SVEĆENICI, REDOVNICI I REDOVNICE UBIJENI, POGINULI, STRADALI KAO ŽRTVE NASILJA U HRVATSKOJ ZA VRIJEME I NEPOSREDNO NAKON ZAVRŠETKA 2. SVJETSKOG RATA

Nacistička je vojska početkom 1941. godine okupirala Sloveniju. Gestapo je odmah započeo s progonom intelektualaca i svećenstva. Velikom broju svećenika i redovnika prijetili su njemački logori, mučenja i smrt. Ljubljanski i mariborski biskupi dr. Gregorije Rožman i Ivan Jožef Tomašić te zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac uspjeli su spriječiti te njemačke nakane. Iz ruku okupatora izbavili su 367 slovenskih svećenika, od toga 81 redovnika. Okupatorske u vlasti na zahtjev spomenutih biskupa slovenske svećenike i redovnike uputile u Hrvatsku. Nadbiskup Stepinac uspio je od nadležnih hrvatskih vlasti dobiti odobrenje koje je svim tim svećenicima jamčilo slobodu i pastoralni rad. Na području Zagrebačke nadbiskupije djelovala su od 1941. do 1945. godine. 193 svećenika, od toga 42 župama na području Varaždinske županije.

Brojni su slovenski svećenici i redovnici, kao i mnoge časne sestre slovenskog porijekla, nažalost, stradali za vrijeme i nakon rata, unatoč zalaganju nadbiskupa Stepinca. Ubijeno je 12 svećenika, jedan salezijanac, trojica lazarista, trojica braće isusovaca, dvojica svećenika umrla od posljedica mukotrpnog života u zatočeništvu, jedan svećenik žrtva progona, osam svećenika u logoru Jasenovac, dvije sestre Družbe Kćeri Božje Ljubavi („Drinske mučenice“) te dvije sestre Družbe sestara milosrdnica Svetog Vinka Paulskog. Među stradalim svećenstvom bilo je puno mladih ljudi.

UBIJENI SVEĆENICI

Don FRANCESCO BONIFACIO, rođen 1912. godine u Piranu, ubijen je 11. rujna 1946. na nepoznatom mjestu te se pretpostavlja da je bačen u neku jamu. Bio je župnik u župi Krasici u Istri. Radio je s mladima, što se u to vrijeme smatralo djelatnošću ravnom kontrarevoluciji. U Trstu je 2008. godine završen postupak njegovog proglašenja blaženikom.

AUGUSTIN DUKOVIČ, rođen 1915. u Mirni, ubijen 25. kolovoza 1948. u Čačincima, gdje je bio župni upravitelj. Ubijen je u svom župnom uredu. Umro je u strašnim mukama. Prije nego što je ubijen, derali su mu kožu i urezali križ na leđima.

IGNACIJ FEGUŠ, rođen 1911. godine u Markovcu kod Ptuja, ubijen je 28. prosinca 1946. godine u Bukovju kada je izlazio iz svoje crkve. Ranjen je iz lovačke puške i dokrajčen kolcem od strane mjesnih komunista.

Don JANEZ KRANJC, rođen 1914. u Slivnici kod Celja, ubijen je na Badnjak 24. prosinca 1941. u Erveniku. Pobunjeni su ga Srbi živog nabili na ražanj i ispekli. Kada su župljani došli na polnoćku, četnici su im kao božićni dar u crkvu donijeli njihovog kapelana ispečenog na ražnju. Pokojni je kardinal Kuharić ovaj čin proglasio jednim od najstrašnijih ubojstava svećenika Crkve u Hrvata.

JAKOB KRIST, rođen je 1901. u Srijemskoj Kamenici. Roditelji su mu bili Slovenci. Ubijen je 1945. godine u šumi na Maceljskoj gori. U Osijeku je vodio Marijinu kongregaciju i radio s omladinom. O njegovoj smrti postoje dvije verzije. Prema prvoj došao je iz Osijeka u Zagreb, gdje je uhićen, odveden u šumu na Maceljskoj gori i ubijen. Prema drugoj verziji zarobljen je i odveden u Maribor, gdje je mučki ubijen.

ALOJZIJE KRISTAN, rođen 1914. godine u Jelšanama kod Ilirske Bistrice, ubijen je 18. kolovoza 1947. godine u šumi u Munama. Bio je župnik u župi Golac i u Munama. Kasno poslijepodne 14. kolovoza 1947 krenuo je biciklom iz Muna u Golac, ali nikada se nije vratio. Zanimljivo je da su ga ljudi upozoravali na opasnost od partizana, ali nije se bojao jer je za vrijeme rata pomagao partizanima. Alojzije Kristan nestao je bez traga, pronađen je samo njegov bicikl.

BOGOMIL KRUŠIČ, rođen 1910. u Celju, ubijen je 15. siječnja 1943. kod Livna. Bio je upravitelj župa u Dabru, Letincu, Krasnu, Kuterevu i Švici. Godine 1942. bio i je župnik u Saborskom. Bio je prisilno mobiliziran od strane partizana i s njima otišao u Bosnu. Ubili su ga četnici kod Livna.

FRANC MODRINJAK, rođen 1904. u Središču ob Dravi, stradao je u ožujku 1945. prilikom bombardiranja u autobusu na putu iz Zagreba za Sisak. Bio je župnik u Žažini. Na Veliki četvrtak 1945. putovao je u Zagreb po sveto ulje. Stradao je na povratku iz Zagreba kada je engleski avion kojim je upravljao partizan napao avion. Modrinjak je, ironije li, bio veliki simpatizer partizana.

FRANC PEČAR, rođen 1904. u Sv. Martinu kod Vurberga, ubijen je 13. lipnja 1945. kod Bosiljeva, gdje je bio upravitelj župe. Bio je pod strogim nadzorom po naređenju jednog karlovačkog komesara koji je tada stanovao u opljačkanom dvorcu obitelji Frankopan. Pečar je o pljački obavijestio vlasnika dvorca, zbog čega je ubijen, i to na putu iz crkve u kuću. Petorica muškaraca ubili su ga kolcima. Bacili su ga u jamu uz cestu Bosanci-Bosiljevo.

VIKTOR PERKAN, rođen 1908. u Trnovu, ubijen je u svibnju 1945. u Jelšanima. Ubio ga je mladi partizan po nalogu Udbe. Perkan je u tom trenutku vršio svećeničku službu na groblju za vrijeme sprovoda jednom poginulom partizanu.

JOSIP PRETNER, rođen 1886. u Čabru, ubijen je zajedno sa svojom sestrom Julikom i bratom Slavkom nakon teškog mučenja 8. listopada 1943. Tijela su im bačena u jednu jamu u šumi kod Liča. Navodno su ih pogubili komunisti po kapitulaciji Italije.

MIRKO VEKJET, rođen 1902. u Trstu, umro je 1944. godine. u Dachau. Vekjet je porijeklom bio Slovenac. Bio je župnik u Boljunu. Uhitili su ga njemački vojnici i otpremili u zloglasni Dachau jer su u župnom stanu pronašli zastavu s petokrakom, koju je Vekjet sklonio sa zvonika nakon pada Italije i dolaska njemačke vojske. Optužen da surađuje s partizanima, uhapšen je i odveden u Dachau, gdje je umro uslijed zlostavljanja i nesnosne zime.

UBIJENI SALEZIJANAC

Don FRANC BABIČ, salezijanac, rođen 1901. u Krapju kod Ljutomera, ubijen je u noći s 4. na 5. listopad 1942. u Srijanima, gdje je bio upravitelj župe. Službovao je u Ljubljani, Splitu i Zagrebu. Radio je s mladima na Knežiji. Njega i sestru Frančišku ubili su četnici i nekolicina vojnika.

UBIJENI LAZARISTI

Pater ŠTEFAN BASTIČ, rođen 1913. u Ljubogojni kod Horjula, poginuo je 1945. godine za angloameričkog bombardiranja Jastrebarskog. Bastič je od 1942. bio kapelan i župni upravitelj na Sveticama kod Ozlja. Za vrijeme bombardiranja bio je u posjetu svom ujaku Antunu Zdešaru, koji je također stradao u tom napadu.

Pater dr. ANTUN ZDEŠAR, rođen 1871. u Ljubogojni kod Horjula, poginuo je 1945. godine zajedno sa svojim nećakom Štefanom Bastičem za angloameričkog bombardiranja Jastrebarskog. Dr. Bastič bio je od 1941. ravnatelj Družbe Sestara Milosrdnica te svećenik časnih sestara koje su radile u Dječjem domu u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom. Kroz tu je ustanovu prošlo 3336 djece s Kozare i iz drugih krajeva. Spašavala ih je hrvatska vlast. Za tu se djecu brinulo 40 časnih sestara (među njima i časne sestre iz Slovenije), 20 civilnih sestara i 8 liječnika. Dr. Bastič pokopan je zajedno sa svojim nećakom na groblju u Jastrebarskom.

Pater JANEZ STRAŠEK, rođen 1906. u Slakama kod Podčetrtka, ubijen je na Cvjetnu nedjelju 30. ožujka 1947. u šumi na putu koji vodi od Ozlja do Svetica. Pater Strašek bio je upravitelj župe na Sveticama, kamo je došao iz Beograda, a od 9.6.1946. i superior samostana na Sveticama. Nakon ubojstva župnika Matije Kranjčića (1945.) upravljao je i župom Ozalj. Strašeka su na povratku na Svetice ubili lokalni komunisti. Presreli su ga kada se nakon svete mise vraćao iz Ozlja. Upucali su ga lovačkom puškom i njegovo tijelo u šumi prekrili lišćem. Pater Strašek pokopan je na groblju na Sveticama.

SVEĆENICI ŽRTVE TORTURA U ZATOČENIŠTVU

ANTON BAŽAR, rođen 1894. na Črnom Vrhu kod Škofje Loke, umro je 21. siječnja 1954. u Karlovcu. Bio je župnik u Sutlanskoj Poljani, Krapincu, Barilovičkom Cerovcu i u Kraljevom Vrhu, gdje je uhićen i 1946. godine osuđen na 8 godina strogog zatvora. Od 1951. bio je župnik u Žakanju nakon amnestije. Umro je 1954. iscrpljen teškim zatvorskim životom. Pokopan je u Karlovcu.

LJUDEVIT SLAMNIK, rođen je 1904. u Žirovnici. Bio je kapelan u Krapinskim Toplicama i Margečanu, župnik u Samarici, Vivodini, Oštrcu i Kamanju. Uhićen je 1947. godine te je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru. Umro je 1989. godine u svom rodnom mjestu.

SVEĆENIK ŽRTVA PROGONA

IVAN FINK, rođen je 1907. u Smolenji Vasi kod Novog Mesta. Bio je kapelan u župi Sv. Križ Začretje i župnik u Velikoj Erpenji, Garešnici i Kamenskom. Umro je 8. prosinca 1988. godine te je pokopan u Stenjevcu. Fink je bio povezan s partizanima i svjedok jednog ubojstva u Velikoj Erpenji 1946. godine. U strahu da ga ne ubiju zbog toga što je bio svjedok tom činu godinama se skrivao te je tako, iako nije bio u zatočeništvu, ipak bio lišen svoje slobode.

SVEĆENICI ŽRTVE LOGORA JASENOVAC

U Jasenovcu je završilo ukupno osam svećenika slovenskog porijekla. Svi su oni službovali u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Nakon njihovog uhićenja nadbiskup Alojzije Stepinac intervenirao je za njih pismom od 2. studenog 1942. godine ministru dr. Andriji Artukoviću. On je odmah odgovorio na pismo te uputio nadbiskupa na Ministarstvo unutarnjih poslova. Budući da od nadležnog ministarstva nije stigao nikakav odgovor, mons. Stepinac uputio je 24. veljače 1943. godine pismo izravno poglavniku dr. Anti Paveliću: „Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam (osam?) svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve do sada bilo je uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice Franje Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje. Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom kao što je sramotna ljaga čita i Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Što se mene kao svećenika i nadbiskupa tiče, ja molim s Kristom na Križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! A čitava javnost, napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!“

Glas nadbiskupa Stepinca bio je jedini glas u obrani svećeničkih života, žigosanju zločina i zločinaca, osudi jasenovačkog logora kao „sramotne ljage“. Prema nekim saznanjima stradalnici su kritizirali ustašku vlast te navodno surađivali s partizanima (ili su ih simpatizirali) te su se zalagali za obnovu Jugoslavije. U svakom se slučaju ničime ne može opravdati zločin ovdje izloženih ubojstava, kao ni ubojstvo bilo kojeg drugog logoraša. Nužno je svjedočiti istinu o svakom zločinu, bez obzira na to tko ga je počinio.

Sedam je svećenika stradalo 17. studenog 1942. godine, a jedan je svećenik (Franc Orešnik) stradao 12. prosinca 1944.: FRANC GROBLER, rođen 1892. u Sv. Jurju ob Taboru, odveden je iz Tuhelja; FRANC KAČ, rođen 1907. u Polzeli, odveden je iz Zagorskih Sela; JANEZ KODRIČ, rođen 1897. kod Poljčana, odveden je iz Velikog Trgovišća; FRANC OREŠNIK, rođen 1908. kod Ormoža, odveden je iz Kutine; p. ANZELM POLAK, rođen 1883. kod Celja, odveden je iz franjevačkog samostana u Varaždinu; JANEZ RANČIGAJ, rođen 1893. kod Celja, odveden je iz Klanjca; FARNC RIHAR, rođen 1909. u Dobrovi kod Ljubljane, odveden je iz Gornje Stubice; JAKOB SEM, rođen 1908. u mjestu Ljubno kod Mozirja.

UBIJENA BRAĆA ISUSOVCI

ALOJZIJ SAJE, rođen 1910. u Malinskoj Vasi, ubijen je 9. svibnja 1945. kod Nove Gradiške. Bio je ekonom i kuhar na Jordanovcu. Često je putovao u Sloveniju po hranu. Stradao je u zračnom napadu kada su angloamerički zrakoplovi bombardirali vlak.

JOSIP BRIC, rođen 1907. u Dornberku, vjerojatno ubijen 21. studenog 1945. negdje kod Bjelovara. Bio je ekonom u rezidenciji Hrvatske provincije Družbe Isusove u Zagrebu. Dana 17. studenog 1945. otputovao je vlakom u nabavku drva. Nakon ulaska u vlak gubi mu se svaki trag.

MARTIN MEGLIČ, rođen 1871. u Sv. Juraju u Ščavnici, ubijen je 22. veljače 1945. u Vitezu. Bio je sakristan i bolničar u Sarajevu, Zagrebu i Travniku. Dana 21. veljače 1945. Isusovci su u Travniku protjerani iz sjemeništa te su se uputili prema Sarajevu. Brat Martin poginuo je pri prijelazu bojne crte u Vitezu.

UBIJENE REDOVNICE DRUŽBE SESTARA MILOSRDNICA SV. VINKA PAULSKOG

1899. M. EUTIHIJA NOVAK, rođena 1899. kod Mirne, ubijena je 14. lipnja 1944. u Osijeku. Radila je u bolnici u Osijeku. Poginula je tijekom bombardiranja osječke bolnice od strne angloameričkog zrakoplovstva. Godinu dana nakon njene mučeničke smrti partizanski ju je sud u Gospiću u svibnju posmrtno osudio na kaznu strijeljanjem jer je prema zaključku suda „zlostavljala partizanske ranjenike“.

M. PANTAGATA VADNOV, rođena 1887. godine, ubijena je 3. siječnja 1944. u Šibeniku, gdje je radila u ubožnici. Poginula je za vrijeme bombardiranja grada.

Bombardiranje bolnica na čijim je krovovima istaknut znak crvenog križa ratni je zločin. Sve žrtve stradanja pri bombardiranju takvih objekata drže se pravim mučenicima.

DRINSKE MUČENICE – časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi

Dana 11. prosinca 1941. predstojnica časna sestra Jula Ivanišević, časne sestre BERCHMANA LEIDENIX, KRIZINA BOJANC, ANTONIJA FABJAN I BERNADETA BANJA nasilno su odvedene iz samostana na Palama kod Sarajeva. Samostan je opljačkan i spaljen. Skupina četnika zarobljene je sestre vodila preko romanijskih brda i šuma prema Sjetlini i Goraždama. Sestra Berchmana, stara 36 godina, ostavljena je u Sjetlini, gdje je ubijena 23. prosinca. Ostale su sestre odvedene u vojarnu u Goraždama. Četnici su ih 15. prosinca počeli zlostavljati, zahtijevajući da se odreknu svog načina života i svojih zavjeta. Kada su im nasilnici pijani upali u sobu i počeli sa njih kidati odjeću u nakani da ih siluju, sestre su sa drugog kata vojarne skočile kroz prozor. Usmrćene su noževima, a njihova iskasapljena tijela bačena su u Drinu. Tako je Drina, kao i mnogima tih dana, postala njihov tekući grob.

Dvije od tih sestara mučenica bile su porijeklom Slovenke: Krizina Bojanc, rođena 1885., rodom iz Žbura kod Šmarjeških Toplica, te Antonija Fabjan, rođena 1907., rodom iz Malog Lipja kod Novog Mesta.

Drinske su mučenice 24. rujna 2011. u Sarajevu proglašene blaženima.

ZAKLJUČNA NAPOMENA

Svi su podaci o žrtvama Slovencima koji su do sada spomenuti ovdje prezentirani na temelju do sada prikupljenih podataka (posebno iz Hrvatskog martirologija XX. stoljeća (Martyrium Croatiae) don Ante Bakovića). Ova tema vapi za daljnjim temeljitim istraživanjima, konkretnim dokazima i dokumentima do kojih god je moguće doći u dostupnim arhivima.

Zagreb, 11. ožujka 2013.

Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu,

završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

Polona Jurinić

Po putovima don Janeza (Ivana) Kranjca

(1914. – 1941.)

Ovo izlaganje je posvećeno svećeniku, mučeniku, Slovencu u Hrvatskoj, don Janezu (Ivanu) Kranjcu, župnom vikaru u Nuniću i Erveniku, selima u okolini Kistanja, Hrvatska, podmuklo ubijenom na Badnjak godine 1941. Don Janez je došao na školovanje za svećenika godine 1933. u Šibenik.

Njegovo mučeništvo sam uvrstila u popis između međuratne i poslijeratne žrtve slovenskih svećenika u Hrvatskoj. Godine 1941. bilo je iz Slovenije u Hrvatsku prognano 286 biskupskih svećenika i 81 redovnik. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je za vrijeme rata nakon njemačke okupacije Slovenije spašavao slovenske svećenike. U travnju godine 1941. bila je meta najprije inteligencija, posebno svećenici. Brojni svećenici bili su odvedeni u njemačke logore.

Posredstvom ljubljanskog biskupa dr. Gregorija Rožmana i mariborskog biskupa Ivana Jožefa Tomažiča, okupatorska oblast je pristala, da svećenici mogu otići iz Slovenije u Hrvatsku. Nadbiskup bl. Alojzije Stepinec je od pristojne hrvatske oblasti uspio dobiti dozvolu, da slovenski svećenici mogu ostati u Hrvatskoj na slobodi te raditi u pastorali i po župama. Osam ih je bilo odvedeno u smrt, u logor Jasenovac. To su bili Ivan Rančigaj, Franc Groblar, Franc Kač, Janez Kodrič, Anzelm Polak, Franc Rihar, Franc Orešnik te Jakob Sem.

Podmuklo bio je ubijen svećenik pater Janez Strašek, lazarist, a dva lazarista bili su žrtve bombardiranja Jastrebarskog, dr. Anton Zdešar i Štefan Bastič. Među žrtvama su bili i trojica Isusovaca, Josip Bric, Alojzije Saje i Martin Meglič. Za vrijeme rata bio je ubijen don Franc Babič, salezijanac. Među ubijene svećenike pripadaju isto bl. don Francesco Bonifacio, Augustin Dukovič, Ignacij Feguš, Jakob Krist, Alojzije Kristan, Bogomil Krušić, Franc Modrinjak, Franc Pečar, Viktor Perkan, Josip Pretner i Mirko Vekjet. Među žrtve pripadaju i sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, Eutihija Novak i Pantagata Vadnov. Među sestrama Družbe Kćeri Božje Ljubavi –»Drinske mučenice«, bile su i dvije Slovenke, Krizina Bojanc i Antonija Fabjan, one su proglašene blaženicama 24.9. 2011.g.

Nakon rata komunistička vlast je najbrutalnije postupala u Sloveniji posebno s svećenicima. Taj status je opet spašavala crkva u Hrvatskoj, gdje su bili uvjeti za svećenički naraštaj primjereniji (sjemenište u Zagrebu, Đakovu, Zadru, Rijeci i Pazinu).

Već nekoliko godina slovenski svećenici s svojim biskupima organiziraju hodočašća u zahvalu na spomen na međuratnu gostoljubivost Hrvatske.

Kratki životni put don Janeza Kranjca bilo je teško rekonstruirati, sve od rođenja, školovanja i do njegove mučeničke smrti, ipak je od tog tragičnog događaja prošlo 75 godina.

Kontaktirala sam s njegovom rodbinom u Sloveniji. Rodbina skoro ništa ne zna o svom ujaku odnosno stricu.

Kontaktirala sam s Zadarskom nadbiskupijom, koja nema nikakvih podataka o don Kranjcu.

Tada je Zadarska nadbiskupija bila u svojim smanjenim granicama, a teritorij, koji je ostao izvan njezinih tadašnjih granica (koji je bio pod Italijom) pripao je prvoj Jugoslaviji te je bio pod ingerencijom Šibenskog biskupa kao Apostolska administratura Zadarske nadbiskupije.

Ni šibenska biskupija nema nikakve pisane ili slikovne dokumente o don Janezu.

Usprkos šturim podacima o don Janezu, uspjela sam nekako rekonstruirati njegov kratak životni put.

PODRIJETLO

VOGLAJNA

Janez Kranjc se je rodio 24. kolovoza 1914., ocu Francu i majci Genovefi rođ. Ocvirk u selu Voglajna kod mjesta Slivnica kod Celja. Imali su šestoro djece. Janez je bio četvrto dijete.

U Voglajni se nalazi rodna kuća za koju se brine nećak Alojz.

Janez je osnovnu školu završio u Slivnici kod Celja.

ŠKOLOVANJE

Sva djeca iz Voglajne su osnovnu školu pohađala u Slivnici kod Celja. Isto Janez Kranjc.

Tijek školovanja od osnovne škole u Slivnici kod Celja do odlaska u Šibenik nije poznat.

Janez je došao u primorsku Hrvatsku s mnogima mladima sunarodnjacima radi školovanja, godine 1933. kao devetnaestogodišnji mladić.

U nadi da si ispuni svoju želju za svećeničkim zvanjem, prijavio se u na novo osnovano Bogoslovno sjemenište u Šibeniku, kojeg je godinu 1933. osnovao biskup Jeronim Mileta.

U toj je ustanovi bogoslovne nauke završilo osamnaestoro mladića iz Slovenije, među njima i Janez Kranjc. Iako su bili posvećeni kao kandidati Šibenske biskupije (od titulum servitii Dioecesis Sebenicensis) neki su od njih za potrebe službe vršili svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije sve do II. svjetskog rata, a neki i nakon njega.

U kapelici Šibenskog sjemeništa je primio tonzuru. 17. prosinca godine 1937. a sutradan niže redove.

U Šibeniku je završio bogoslovni studij, a biskup šibenski, fra Jeronim Mileta zaredio ga je 18. lipnja 1939.g. u Benediktinskoj crkvi Gospe Snježne, koja je u sklopu samostana Sv. Luce.

SVJEDOČENJE GĐE MINE VOGE IZ GORICE KOD SLIVNICE

U Gorici kod Slivnice uspostavila sam kontakt s 81-godišnjom gđom Minom Voga, djevojačko Selič. Obitelj Selič su bili prvi susjedi obitelji Kranjc u Voglajni. Kao petogodišnja djevojčica se sjeća susjednom mladića Janeza kojega su svi zvali Anzek. Ona je na tzv. »promociji« (mladoj misi) bila »družica«. Mlada misa je bila u crkvi Sv. Marije Magdalene u slivnici kod Celja a proslava i druženje ispred obiteljske kuće, gdje se je okupio velik broj župljana i članova rodbine.

Rado se sjeća Anzeka, koji joj je godine 1941. za Uskrs donio naranču i čokoladu. Otac joj je spočitao da ga više ne smije zvati Anzek nego gospodin.

Sjeća se i dana kada je Anzekov tata Franc došao sa suzama u očima i pismom koje nije slutilo na dobro, njezinoj majci Tinki, da mu ga pročita. U tom pismu je Janezov kolega pisao roditeljima da je bio ubit te da je umro mučeničke smrti od četničke ruke.

SLUŽBOVANJE NUNIĆ, ERVENIK, KISTANJE

Nakon završenog školovanja u šibenskom sjemeništu i poslije posvećenja 18. lipnja 1939.g. don Janez Kranjc je poslan u službu kao župni vikar u Nunić i Ervenik kod Kistanja. Ove župe su spadale pod Zadarsku nadbiskupiju. Ovu službu je vršio nepune tri godine uz tadašnjeg župnika don Frane Ivankovića, sve do svoje mučeničke smrti.

NUNIĆ

Župa Sv. Antuna Padovanskog bila je ustanovljena 1875.g. Nunić se nalazi sjeverozapadno 10 km od Kistanja. Naselje je najvjerojatnije dobilo ime po crkvici Sv. Antuna (Antunić – Nunić). Ovo mjesto je u duhovnom i pastoralnom pogledu pratila ista sudbina susjednih Bukovačkih i Kotarskih župa, pokorenih od Turaka. Od godine 1709. su u Nuniću živjele katoličke obitelji. Nunić je tada pripadao župi Bukovici a od godine 1703. do 1830. se nalazio u sklopu župe Rodalice. Tada nastaje nova pastoralna jedinica koju sačinjavaju Nunić, Ervenik i Bilina sa sjedištem u Erveniku.

Godine 1856. utemeljena je samostalna kapelanija Nunić. Župna kuća sagrađena je 1875.g

ŽUPNA CRKVA SV. ANTUNA PADOVANSKOGA

Crkva je bila sagrađena u XVI. st. U crkvi se nalazi grobni kamen iz godine 1203. iz čega zaključujemo da je tu postojala crkva još u staro hrvatsko doba. Obnovljena je bila godine 1971. Za Domovinskog rata potpuno je opljačkana, oštećen je dio crkvenog inventara i uništena slika Sv. Ante, na velikom oltaru iz godine 1856.

Obnovljena je godine 1999.

ERVENIK

Ervenik se nalazi u području Bukovice uz rijeku Zrmanju. U blizini se nalazi selo Butiga te je 1,5 km udaljeno od crkve.

Posljedice II. svjetskog rata i Domovinskog rata još su vidljive. Prostor je rijetko naseljen i gospodarsko zaostao. Većinsko stanovništvo su Srbi (97 %), a Hrvata je samo 2,5 %. Nekad su Hrvati činili značajan udio stanovništva ali su se gotovo svi iselili poslije II. svjetskog rata. U Erveniku je stoljećima postojala katolička župa.

Ervenik je vrlo staro naselje iz željeznog, ilirskog doba. To je bila postojbina hrvatskih plemića Keglevića koji su imali posjede uz rijeku Zrmanju, a na brijegu je stajao stari Kegaljgrad, čiji zidovi se danas jedva uočavaju. Godine 1636. je u Erveniku živjelo oko 500 stanovnika katoličke vjere. Međutim, oko 1674.g. se od straha pred Turcima, stanovništvo povlači na mletački teritorij u Posedarje (tu se žitelji spominju kao »Arveničani« ). Oni se vraćaju u Ervenik na svoja ognjišta kada je ove krajeve oslobodio od Turaka Stojan Janković. Kada je potpisano primirje u Sremskim Karlovcima godine 1690. prva im je briga bila popraviti staru i stradalu župnu crkvu Sv. Mihovila, koja se spominje još od 1402.g. Crkva je udaljena od sela Butiga 1,5 km. Ervenik je postao samostalna župa koncem XVIII. st. a do tada je bio u sastavu župe Nunić i Rodalice. Crkva je bila spaljena u II. svjetskom ratu. Nakon rata stanovništvo je raseljeno po čitavoj Hrvatskoj, a ono malo što je ostalo živjeti u selu, poubijali su u Domovinskom ratu pobunjeni Srbi.

ŽUPNA CRKVA SV. MIHOVILA ARHANĐELA

Spominje se od 1402. godine. Služila je svojoj svrsi više od 100 godina. Pokazala se je tijesnom, porušena je do temelja te je godine 1839. izgrađena nova sredstvima iz crkvenog fonda i suradnjom mještana. Blagoslovljena je bila godine 1844.

Oko crkve je katoličko groblje.

Prema starim kamenim križevima i grobnicama se vidi da je ovo groblje vrlo staro. Uglavnom se na mnogima više ne vidi tko je pokopan u tom grobu. Samo na nekim križevima su jedna vidljiva imena pokojnika. Nekoliko grobova je uređeno nakon Domovinskog rata. Ovdje se nalazi grob četveročlane obitelji Čengić, koja je bila žrtva četničkog noža u Domovinskom ratu (povijest se nastavlja …).

Kada su pala mjesta Drniš, Siverić i Miljevac u partizanske ruke, godine 1944. su mnogi Hrvati natovareni u kamione te odvedeni u selo Ervenik gdje su pobijeni i pokopani na seoskom groblju kod crkve Sv. Mihovila. Prema svjedočanstvu svjedoka su na ovom groblju partizani sahranili 70 do 100 ljudi. Iz Ervenika je na popisu 70 žrtava koje su pobili partizani i četnici (podatke je skupio ing. Niko Šimić). Među žrtvama je i svećenik fra Andrija Zjačić.

Na tom groblju se nalazi neoznačena (samo s kamenim križem) zajednička grobnica Hrvata iz Ervenika i okoline iz godine 1944. Nadgrobna ploča se nalazi u sakristiji crkve radi sigurnosti da ju susjedi ne unište. Postavio ju je Miljevački sabor u studenom 2010.g. Na njoj je zapisano:

ERVENIK, 1944. – 2010.

NA OVOM GROBLJU SV. MIHOVILA U ERVENIKU I NA ŠIREM PODRUČJU BUKOVICE, PRIJE 66 GODINA (STUDENI 1944.) NEČASTIVA PARTIZANSKO-ČETNIČKA RUKA UBILA JE MILJEVČANE – PRETKE NAŠE, ISTINSKE HRVATSKE RODOLJUBE I ČESTITE LJUDE. NA VIJEKA ONI ŽIVE U NAMA I U NJIHOVOM POTOMSTVU TRAJE LOZA NJIHOVA.

BOŽE, NAGRADI IH VJEČNIM MIROM.

MUČENIŠTVO DON JANEZA (IVANA) KRANJCA

Kao što smo već zabilježili don Janez (Ivan) Kranjc je svećeničku službu župnog vikara vršio od godine 1939. kada je završio bogoslovni studij u Šibeniku i to samo nepune tri godine u Nuniću i Erveniku, uz župnika don Frane Ivankovića.

Mučenička smrt ga je dostigla na Badnjak godine 1941. Četnici iz Kistanja i benkovačkog kraja došli su na Badnjak kada su Hrvati slavili prvi Božić u slobodnoj Hrvatskoj, u Ervenik (pretpostavljam jer se je ondje nalazila župna crkva). Oni su odlučili da im uhvativši mladog svećenika »čestitaju« Božić na svetosavski i srpski način. Narod je svjedočio da su ga četnici uhitili, vezali, živog nabili na ražanj i ispekli. Njegovi župljani nisu znali što se događa. Došli su na polnoćku a četnici su im kao »Božićni dar i čestitku« u crkvu donijeli njihovog kapelana ispečenog na ražnju. Nevjerojatno, ad audiendum! Nije poznato što se dalje događalo i kako su vjernici reagirali vidjevši taj stravičan prizor…

Svakako je ubojstvo don Janeza jedan od najstrašnijih ubojstava svećenika Crkve u Hrvatskoj. Don Janez (Ivan) Kranjc nije bio ni ustaša ni Hrvat. Očito je da krivce treba tražiti u mentalitetu četnika iz Kistanja, Benkovca, Knina, onih istih zločinaca i nakaza za koje je Stjepan Radić rekao da su »od zla oca i gore matere«. Za don Antu Bakovića je smrt mladog jedva dvadeset sedam godina starog svećenika »najstrašniji primjer mučeništva« .

Don Rozario Šutrin je u svojoj knjizi »Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja – naš ponos i poticaj« iz godine 2002. napisao o don Janezu:

»Don Ivan Kranjc najkrvavija je žrtva četničke mržnje na ovim našim prostorima, nevina žrtva paklenskog bijesa na sve što je sveto, Božje, katoličko. A bio je don Ivan tako bezazlen, blag i drag. Jednostavan, redovito nasmijan. Anđeoski nevin i jer je ugađao Bogu, on ga je zavolio. I jer je živio među grješnicima, on ga je uzeo k sebi (Mudr4.10). Njegov je lik u našim sjećanjima neizbrisiv.

Svaka nas smrt potresa. Posebno nasilna, smišljeno umorstvo mladoga čovjeka na pragu života, koji je još desetljećima mogao služiti narodu i biti mu pravi blagoslov. Pred takvom smrću, koja je posljedica mržnje čovjekova srca, naša srca ostaju duboko potresena. Nijema. Naime, svaka je takva smrt udarac u pravednost, udarac u život, udarac u dostojanstvo čovjeka«.

To je zapisao kardinal Franjo Kuharić.

»Našemu bratu svećeniku velika hvala za nesebično služenje na teškim terenima naše nadbiskupije. Nadamo se da mu je naš Učitelj i Pastir, milosrdni Gospodar i Gospodar žetve, uručio vječnu nagradu. Udijelio mu i vječni mir među svetima. Gubitak zemaljskog života, koji smijemo uspoređivati s mučenicima, prvih kršćanskih stoljeća, nadoknadio mu Gospodin puninom vječnog života u svome nebeskom kraljevstvu svijetla i radosti«.