Na Međunarodni dan ljudskih prava u srijedu, u srijedu 10. prosinca 2025. godine, na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoj, zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je molitvu na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine.
Molitveni dio programa predvodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, čiju molitvu prenosimo u cijelosti:
Uvod u molitvu
na oskvrnutim grobovima hrvatskih vojnika
na gradskome groblju ‘Mirogoj’ u Zagrebu
(na ‘Međunarodni dan ljudskih prava’)
Srijeda, 10. prosinca 2025., u 11 sati
Braćo i sestre, dragi prijatelji!
1. Kao i svake godine (a ovo je deveti put) na ovome smo se polju susreli u zajedništvu i poštovanju prema preminulima, u kojemu upućujemo svoju molitvu za pokoj hrvatskih vojnika.
Običavam reći da mi vjernici na život gledamo kao na dvodijelnost, znajući da se „vjernima život mijenja, a ne oduzima“ (Predslovlje o pokojnima). To znači da čovjek – u Božjemu promislu pozvan na život – vjerujući u Boga ne umire, nego živi od začeća preko smrti do vječnosti, uvijeke. Dakle, postoje živi ovdje na zemlji i oni koji su prekoračili prag smrti i, po Božjemu milosrđu i njegovoj pravednosti, žive u vječnosti.
Mi smo s njima povezani i molimo Božju dobrostivost za njih, ali je u našim nakanama i molitva za Božje svjetlo nama živima na zemlji koji nosimo duboku životnu nadu i koji se ne zaustavljamo u konačnosti naše vremenitosti. Da nemamo nade koja nadilazi tu granicu, ne bismo se molili, ne bi nam stalo do živih i preminulih, ne bismo voljeli. Zato ruku pod ruku idu vjera i ljubav, dok ih povezuje nada. Vjera i ljubav bez nade bi bile prepuštene zanimljivomu, ali nejasnomu lutanju. Nada u ljudima najsnažnije progovara o vječnosti, o smislu vjere i ljubavi.
Tako su groblja predivni vrtovi nade. No, nada je sva prožeta iščekivanjem i baš je zbog toga nježan cvijet u našim životima, poput zelenila koje može brzo uvenuti; suočena s protivštinama ili zaogrnuta plaštem zavaravanja u bespomoćnosti.
2. I nas, koji ovdje godinama vapimo za malo smisla, razboritosti i sućuti, može zahvatiti malodušnost i osjećaj bespomoćnosti. Ali, nije nas Bog radi toga potaknuo da budemo ovdje. Naš godišnji susret itekako ima smisla i seže dalje od svih zaprjeka, osobito u ovoj svetoj Jubilejskoj godini, kojoj je u središtu razmatranje i življenje nade.
Zato danas, gledajući vas, članovi Zajednice hrvatskih žrtvoslovnih udruga, vas, draga braćo i sestre, dragi prijatelji, rado posuđujem i usvajam sljedeće riječi apostola Pavla: „Zahvaljujemo (uvijek) Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim.“ (1Sol 1, 2-3)
Apostol, spominjući nadu, govori o „postojanoj nadi“, povezuje, dakle, njemu drage dvije riječi: elpís (nada) i hypomoné (ustrajnost). Ova druga riječ, ‘ustrajnost’, pretpostavlja ostajanje ispod tereta koji treba nositi; ostajanje ispod neke tame sa sigurnošću da će se nebo rastvoriti i dopustiti proboj zrakama svjetla. Ustrajnost i postojanost pretpostavlja podnošenje tereta nepravde i grubosti zbog istine. Upravo to mnogi od vas čine ne štedeći sebe radi dobra drugih, da bi živjela i preživjela nada.
3. Ta naša nada nije ovisna o dobroj volji trenutnih političkih vlastodržaca, za koje također molimo, nego je usidrena u pouzdanju u Boga, čija su vremena i vjekovi. Nada je krjepost koja drži život i u sadašnjemu življenju, koja se ukrižuje s etikom i društvenom zauzetošću.
Možemo razumjeti ljude koji ne vjeruju u Boga i vječnost, koji nastoje iskoristiti zemaljski život tražeći ono što im donosi prolazne blagodati. I tada sve lako završi u sebičnosti i iskorištavanju drugih ljudi, u nasilju i nemirima, zbog nemara za šire obzore smisla. Mi znamo da su ti obzori i u njima, jer ih je Bog usadio u svakoga čovjeka; da žive kao čežnja za puninom, samo su ih prekrili, zatvorili srca i otupili savjesti pa ne vide i ne prihvaćaju tako razvidnu istinu.
Jer, ovdje su pred svakim tako jasne činjenice: nalazimo se na polju na kojemu su pokopani ljudi. Točno nam je znano gdje su njihovi grobovi, znana su nam i njihova imena. Najprije ih je jedna zaslijepljenost i ludost maknula i srušila, a sada ih izdanci te iste ludosti zabranjuju napisati na njihovim grobovima. Uistinu, neshvatljivo.
No, i to smo već toliko puta susreli. Otajstvo zla se redovito očituje tako da je teško odmah uočiti što je pozadina i stvarni pokretač: je li to sirova mržnja, neznanje, zavedenost, bešćutnost, sebičnost ili pokvarenost. O neznanju i zavedenosti ne može više biti riječi. Kao razlozi ostaju: mržnja, bešćutnost i pokvarenost. Uz svu našu slabost, ustrajmo u: ljubavi, sućuti i istini., uvijek moleći i nadahnuća Božjega Duha, otkrivanje novih putova i trajno – pouzdanje u Gospodina.
4. Premda s dubokim razočaranjem, a ipak oslonjen na Krista, nadu koja ne razočarava, već mi je duže jasno da ni dosadašnje zagrebačke gradske vlasti ni prijašnje ni sadašnja hrvatska državna vlast nisu željele i ne žele na ovo polje donijeti ljudskost, barem to. I bilo bi lijepo da poštede hrvatski narod od povremenih pretvaranja da je drukčije, a neki se prigodno predstavljaju i kao kršćani, štoviše kao promicatelji katoličkih vrijednosti.
Jednako smo tako iskusili da u mijenjanju pristupa, da za probijanje oklopa neljudskosti u koji su se zatvorili ne pomaže iznošenje dokumenata, sučeljavanje argumenata, podastiranje svjedočanstava i raznih dokaza; organiziranje simpozija, okruglih stolova i iskrenih razgovora, jer u konačnici, sve to nevjerojatnom lakoćom sve to jednostavno prozovu „političkom provokacijom“. U vremenu u kojemu još nismo došli do dovoljnoga stupnja spremnosti za istinsku interpretaciju hrvatske prošlosti, već se javljaju glasovi onih koji kažu da nije dopuštena nikakva ‘reinterpretacija’, makar se radilo o grubim neistinama i o suprotnosti svemu što resi znanstvene i istinoljubive pristupe.
5. Očito treba otvarati i neke druge putove. Jedan je od njih svakako povezivanje s drugim europskim državama, u onome što neki s pravom zovu ‘zajedničko europsko dobro’. Nažalost, i u Hrvatskoj se na Europu gleda skoro isključivo u svjetlu trenutnih europskih političkih naglasaka predstavnika Europske unije, ali Hrvatska ne bi smjela sebe izuzeti iz brige za Europu i za njezino dobro.
Na tome tragu dobrodošla su nastojanja da se i ovo polje na glavnome groblju našega hrvatskog glavnog grada, u srcu Europe, jasno predstavi kao nedopustiva civilizacijska sramota svih koji ne dopuštaju postavljanje grobnih obilježja s imenima pokopanih.
Drugi je put vezan uz odgoj i obrazovanje. Čuju se osporavanja kako ovdje nisu pokopani hrvatski vojnici. Bilo bi pohvalno provesti Mirogojem djecu i mlade, jer su groblja velike učionice. Na ovo polje vrijedilo bi dovesti osobito srednjoškolce i studente i upoznati ih da su pokraj ovoga polja pokopani su njemački vojnici iz Drugoga svjetskog rata.
I pokazati im na ulazu u taj dio groblja natpis: Deutscher Soldatenfriedhof – Njemačko vojno groblje. Ispod središnjega križa na njemačkome piše: „Zum Gedenken der Kriegstoten des Zweiten Weltkrieges die auf diesem deutschen Soldatenfriedhof ihre letzte Ruhe fanden“, a na hrvatskome piše: „U spomen žrtvama Drugog svjetskog rata koje počivaju na ovom vojnom groblju.“ (Primjećuje se da hrvatski tekst nije doslovan prijevod i da je u njemu ispušten pridjev „njemačko“ iz deutschen Soldatenfriedhof i da je formulacija drugoga dijela drugačija od njemačkoga: „koji su na ovome njemačkom groblju vojnikā našli svoje posljednje počivalište“.)
Na tamošnjoj obavijesnoj ploči, uz riječi Alberta Schweitzera da su „grobovi vojnika veliki propovjednici mira“, na tri jezika piše da je na toj grobljanskoj površini u Drugome svjetskom ratu pokopano oko dvije tisuće „njemačkih vojnika“ („deutsche Soldaten; „German soldiers“).
Navodim to zbog činjenice da su to pokazatelji redovitoga stoljetnog ophođenja s mrtvim vojnicima u europskoj uljudbi. Vjerojatno će (se) netko od mladih pitati kako to da se može jasno naznačiti da su to njemački vojnici, a ovdje ne može da su hrvatski vojnici.
6. Vidimo da su naši mladi otvoreni istini i da ih ne mogu jednostavno sputati besmislice i ideološke naplavine od ljudi koji istinu ne prihvaćaju, najčešće iz nekih sebičnih razloga.
Mi znamo da postoje grijesi koje činimo mišlju, riječju, djelom i propustom. Ovdje je tako vidljivo do čega dovode grijesi propustom koji se tiču cijeloga naroda. Ti grijesi daju da se razvija korov nemira, podjela i sukoba.
A mi molimo za pokoj dušama preminulih i za Božji mir u našim srcima, da se i dalje zalažemo za istinu, ustrajni i sigurni u nadi.
Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško
Mirogoj 10. prosinca 2025.
* * *
Obilježavanje dana ljudskih prava na Mirogoju s naglaskom na Prava hrvatskih vojnika.
Svake godine okupljamo se na molitvi predvođeni biskupom u ime Katoličke crkve i efendijom u ime Islamske vjerske zajednice, molimo za mir , spas duša i istodobno odajemo počast ovdje ukopanim braniteljima Doma i Naroda. Također molimo i za pripadnike drugih vjerskih zajednica koji ovdje nisu predstavljeni svojim svećenicima. Da bi upozorili na kršenje njihovih prava te istodobno obilježili Dan ljudskih prava kao sjećanje na deklaraciju Ujedinjenih naroda o Općim pravima čovjeka obznanjenu 1948. g.
Odmah trebamo reći da su temeljna prava čovjeka postojala i prije ove deklaracije, ali su u njoj, po prvi put, sustavno pobrojana i dana čovječanstvu na provedbu, odnosno prilagodbu zakonodavstva svake zemlje članice i budućih članica.
U prvom članku se ističe, citiram:
„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.“
Na ovom groblju Hrvatskih vojnika 1941-1945. ukopani su vojnici koji su umrli u zagrebačkim bolnicama od posljedica rata, ali i vojnici koji su poginuli u borbama u okolici Zagreba. Na ovome groblju nikakva prava nemaju jedino Hrvatski vojnici poginuli u vremenu 1941. do 1945. na prostoru Hrvatske. Ovdje čak brončane i kamene figure imaju prava i dostojanstvo po Zakonu o zaštiti spomenika kulture, svi osim hrvatskih vojnika i njihovih obilježja. Napominjem da je Mirogoj zaštićeni spomenik kulture
Mi vjernici znamo da svaki pokojnik zaslužuje i ima pravo na „kamen zaglavni “ čime završava njegov vidljivi ovo zemaljski put. O tome je posebno nadahnuto govorio blagopokojni pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić u svojoj svevremenskoj propovjedi na Jazovci. Jazovka je za nas središnje mjesto i ogledalo svih komunističkih vlasti i njihovih nasljednika do današnjih dana, bez obzira na povijesne promjene. Za Hrvate, građane, bolničko osoblje, časne sestre, svećenike i vojnike ništa se promijenilo nije. Stanje je posve onako kako su komunistički sekretari odlučili.
„Kamen zaglavni“ ovdje ukopanima izmaknule su komunističke vlasti Uredbom br. 2.811/45, ministra unutarnjih poslova Federalne države Hrvatske, Vice Vicka Krstulovića od 6. srpnja 1945. g.
Zahtijevamo da se ova uredba 2.811/45, ministra unutarnjih poslova Federalne države Hrvatske, Vice Vicka Krstulovića od 6. srpnja 1945.g odmah proglasi ništavom i protuhrvatskom, da se istodobno donese državna odluka o vraćanju groblja u izvorni oblik. Da se odmah osiguraju sredstva za provedbu. Zahtjevamo da se za ovo vojničko groblje odmah pokrene projekt obnove u izvornom obliku, da se svakom ukopanom stavi izvorna oznaka prema vojničkoj, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Točno onakva kakvu je ondašnja Hrvatska država odobrila i postavila. Kako groblje hrvatskih vojnika nije temeljito razrušeno, polje je preorano, a posmrtni ostaci još uvijek su u zemlji nije potrebno raditi skup ili preskupi projekt. Umjesto toga treba vratiti izvorna vanjska obilježja. Dakle izgled treba rekonstruirati prema pravilima zaštite kulturne baštine i hrvatske uljudbe. Treba uvijek imati u vidu činjenicu da je groblje Mirogoj istodobno zaštićeni spomenik kulture.
Uloga svake demokratske države je štititi pojedinačna i zajednička prava čovjeka temeljem vlasti koja izvire iz volje naroda izražene na demokratskim izborima. Kako se događalo u povijesti da vlasti budu okupacijske, tuđinske, ideološki suprotstavljene narodu, diktatorske i dr. da su donosile i provodile Zakone suprotne temeljnim pravima čovjeka odnosno prirodnom pravu to tražimo da se novim Zakonom u Hrvatskom saboru sve takve zakone, pod zakonske akte, uredbe nižih tijela ponajčešće partijskih komiteta proglase ništavim i zagarantiraju sva prava žrtvama.
Završimo citatom iz članka 18-og
„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijesti ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogosluženja, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima“.
Stoga smo slobodni zaključiti da svaki čovjek koji provede ovozemaljski život susljedno osamnaestom članku povelje ima pravo nakon svoje smrti imati obilježja; slobode misli, vjere, savjesti, mjerenje koja je prakticirao za života ili dijelio s drugim članovima obitelji i društvene zajednice kojoj je pripadao.
Opetujemo da se za ovo vojničko groblje odmah pokrene projekt obnove u izvornom obliku, da se svakom ukopanom stavi oznaka prema vojničkoj, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
Pitanje nadležnosti Republika Hrvatska ili Grad Zagreb za nas ne postoje. Država ili županija za nas su bile i ostaju vlasti „odgovorne “ za cijeli projekt.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.g
Na djelu za Dom
Žarko Jerković
Tekst /IKA/ i fotografije /arhiva HŽD/: Jadranka Lučić