U ponedjaljak 31. siječnja 2022. godine preminula je dr. Ružica Ćavaru, dugogodišnja članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Posljednji ispraćaj drage pokojnice biti će u četvrtak 3. veljače 2022. godine u 15 sati, iz Gradske mrtvačnice u ŠIROKOM BRIJEGU. Pokop će biti na groblju SAJMIŠTE u Širokom Brijegu.

Sveta misa zadušnica u Zagrebu, održat će se u crkvi Sv. Blaža, u petak 4. veljače 2022. godine u 18:30 sati.

Neka joj laka zemlja… počivala u miru Božjem…

Obitelji dr. Ružice Ćavar izražavamo iskrenu sućut…

Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Ante Beljo

Dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan

Umrla je Ružica Ćavar, liječnica i katolička aktivistica, osnivačica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, dugogodišnja članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

ZBOGOM RUŽO HRVATSKA

Otišla je Ruža, Hrvatica,

U ljepote raja nebeskoga.

Krasio ju Križ i trobojnica –

Znamen sveti Roda hrvatskoga.

Odmori se, patnice, odmori,

Raj je plaća za čestite ljude.

Za dušu ti neka svijeća gori,

Rodna Gruda nek ti laka bude.

Priključi se zboru velikana

Za Dom spremnih ko ti što si bila.

Vijek ćeš ostat Roda našeg grana,

Ruža Ćavar – Hrvatica vila!

Počivaj u miru Božjem mila naša dr. Ćavar!

U srcima hrvatskim toplo ti mjesto.

Marija Dubravac, Australia

Zbornik radova, DA SE NE ZABORAVI Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, VUKOVAR 16. i 17. lipnja 2001. godine, Biblioteka Documenta Croatica, urednik: dr. Zvonimir Šeparović, str. 446 – 448

Dr. Ružica Ćavar *

NEROĐENA DJECA, ŽRTVE ZAMAGLJIVANJA POJMOVA I

ZAMAGLJIVANJA SAVJESTI

Iako već godinama demografi upozoravaju na smanjenje broja rođene djece u Republici Hrvatskoj, na starenje stanovništva i opću depopulaciju, a zadnje dvije-tri godine govore i o pravom demografskom slomu, sa svim posljedicama koje iz takvog stanja proizlaze, u Hrvatskoj se, na žalost, ne poduzimaju nikakve stimulativne mjere za rađanje novih naraštaja, nego se uvjeti i pogoršavaju, a posebno negativan učinak u Republici Hrvatskoj ima i to što je još uvijek na snazi vjerojatno najliberalniji zakon u svijetu za prekide života nerođene djece, takozvani Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle vremena totalitarnog komunističkog režima. Posljedice takvoga dugogodišnjeg zakonodavstva nisu nikakvo čudo, jer začetu djecu uništavati zaista znači uništavati narodnu budućnost.

U Hrvatskoj se između 1880. i 1940. godine rađalo oko 120.000 djece godišnje, oko 50-tih godina prošloga stoljeća, to jest prije zakonske liberalizacije uništavanja života nerođene djece, rađalo se oko 95.000 djece godišnje, a krajem 20. stoljeća i u današnje vrijeme rađa se oko 45.000 djece godišnje. Ako se toj tragediji uništavanja nerođene djece pridoda i, kroz zadnjih 150 godina, gotovo stalni trend iseljavanja mladih ljudi iz Hrvatske, iz političkih i gospodarskih razloga, te tolike pogibije u obrambenim ratovima, današnja crna demografska slika postaje sasvim jasna.

Stopa fertiliteta je po jednoj ženi u plodnoj dobi nešto malo viša od jednoga djeteta, čime se ni približno ne osigurava ni jednostavno obnavljanje stanovništva i čime je Hrvatska pri samome vrhu zemalja s najnižom stopom rađanja u svijetu, dok je, primjerice, u muslimanskim zemljama ta stopa oko sedmero rođene djece po jednoj ženi.

Prema demografskim procjenama, oko 2050. godine u Hrvatskoj bi moglo biti samo oko 3.500.000 stanovnika, a za 200 godina, ako se ovakav trend nastavi, Hrvati bi potpuno izumrli.

No i pored tako sumornoga stanja i dalje se u Hrvatskoj registrira veliki broj legalnih prekida života nerođene djece, koji se zadnjih godina kreće oko 20.000 godišnje. To možda nije ni blizu stvarne brojke, zbog ilegalnih takvih zahvata u mnogim privatnim ginekološkim ordinacijama, a sigurno se ne prijavljuju ni svi takvi zahvati obavljeni na ginekološkim bolničkim odjelima.

Ta prijavljena brojka umorstava nerođene djece je upola manja nego je bila oko 70-tihi 80-tih godina prošloga stoljeća, što je i logično ako se uzme u obzir da se do današnjeg vremena upravo na pola smanjio i broj žena plodne dobi koje bi zanosile djecu.

No, također je činjenica da je bilo, a i danas ima, veliki broj žena i muževa koji imaju zdravu svijest o svetosti ljudskoga života od začeća i koji nikada svome djetetu ne bi takvo strašno zlo napravili, te koji kao takvi imaju mir i sreću u svojim obiteljima. To su očevi i majke koji nam otvaraju nadu za budućnost.

Ujedno bih posebno željela naglasiti da su i one žene i muškarci koji žrtvuju svoju nemoćnu nerođenu djecu, iako bi ih trebali najviše voljeti i štititi, pa čak i liječnici koji izvode takvo strašno zlo, iako im je dužnost da štite život, vrlo često, uz žrtve djece, i sami žrtve zamagljivanja pojmova na tome području, a time i zamagljivanja osobne i društvene savjesti.

U svezi s tim, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao majka i liječnica, želim reći slijedeće: Stvarni pojam, kao što je prekid života ili umorstvo nerođenog djeteta ne smije se zamagljivati nejasnim pojmovima kao što je “pobačaj”, “abortus” ili “prekid trudnoće”. Svakom razumnom i dobronamjernom je jasno ono što uči i dijete u osnovnoj školi, da ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, tj. od začeća. Nikome tko se rodio život nije drukčije počeo, te da je netko prekinuo bilo koji život u bilo kojoj fazi prije rođenja, taj čovjek se naravno ne bi rodio i ne bi ga bilo.

Također, nadam se da je razumnima jasno da nije bitna ni primarna, u toj stvarnosti, trudnoća, nego život koji se razvija u tijelu žene. Kad ne bi bilo toga života, ne bi bilo ni trudnoće. Zašto se onda ne govori, bar najblažim izrazom, o prekidu života, već, tobože, o prekidu trudnoće, ili zašto se začeto dijete, kad ga se hoće uništiti, naziva svim mogućim i nemogućim imenima, kao što su: oplođeno jaje, plod, nakupina stanica, nusprodukt ljubavi, sadržaj gestacione vrećice, embrija, fetus itd., a nikako ne ono što stvarno jeste, pravo i živo nerođeno dijete ili prekrasna beba, kao što se, gledajući ga na ultrazvuku, kaže onda kada je dijete prihvaćeno i voljeno od onih koji su ga začeli.

Znači, u prvom redu pojmove treba nazvati pravim imenom, pa tek onda o njima raspravljati.

Dakle, ako shvatimo da se radi o ljudskom životu, koji je najveća i najdragocjenija vrijednost i, kako se kaže na početku petog poglavlja u Hrvatskom državnom saboru još 1996. godine usvojenog Nacionalnog programa demografske obnove, ljudski život je temeljna vrijednost našega društva i mora se od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, te ako uzmemo u obzir, a morali bi, temeljni zakon naše države – Ustav, u kome se u članku 21. izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život, što onda mi trebamo dalje o tome raspravljati i postizati konsenzus.

Kakvo bi to bilo ljudsko društvo i kakvi ljudi koji bi bili za umorstvo nedužnih i nemoćnih ljudskih bića? Što bi tek mogli očekivati ostali, rođeni i odrasli, svi manje ili više nekome za nešto krivi, kad bi tako strašno prolazili nedužni i nemoćni, i to na mjestu gdje bi trebali biti najsigurniji i najzaštićeniji?

Zašto treba bilo koga pitati ono što je neupitno, a to je naravno, temeljno i neotuđivo pravo na život nedužnog i nemoćnog ljudskog bića. To pravo ne može ovisiti od volje većine ili manjine ili bilo kakvih ljudskih autoriteta i ne može biti predmet bilo kakvih kalkulacija. To pravo nije dala država ni ljudi pojedinci i to pravo nitko ne može oduzeti. To je pravo prirodno i neotuđivo, koje ljudsko biće ima samim tim što pripada ljudskom rodu. Država svojim zakonima samo treba štititi to pravo i nikako ga ne smije dovoditi u pitanje. Medicina ne smije doći u poziciju da bude ona koja i liječi i ubija, nego samo liječi i spašava ljudski život. Pravo, također, ne smije doći u poziciju da štiti i dobro i zlo, nego samo dobro, a zlo da kažnjava.

Iako protivnici zaštite ljudskog života od začeća, da bi izazvali animozitet prema nama koji štitimo život, neprekidno nameću govor o zabrani, kako oni kažu, “pobačaja”, nije problem u tome što ne postoji zakon koji zabranjuje zločin umorstva nerođene djece, jer se radi o intimnom području, što je nemoguće kontrolirati i dokazivati, a svakako je, iako neadekvatnim izrazom, kao “prekid trudnoće”, i na neadekvatan način, već reguliran u našem Kaznenom zakonu, člankom 97., nego je problem što, na žalost, postoji perverzija zakona, koja dopušta tako strašno zlo kao što je umorstvo nedužnog i nemoćnog ljudskog bića. No, to nije problem samo vjernika, nego je to univerzalno etičko pitanje koje se tiče svakoga čovjeka samim tim što on pripada ljudskome rodu.

Ako bi se na tome području uopće moglo nešto pitati pojedine ljude, ne radi dovođenja u pitanje neupitnih stvari, nego radi uvida u njihovu svijest i raspoloženje, kako bi se u slučaju potrebe pojačala edukacija u svrhu shvaćanja i prihvaćanja presudnih moralnih načela, tada to pitanje ne bi smjelo biti nejasno, zamagljeno i besmisleno, kao što je pitanje “Jeste li za pobačaj ili za zabranu pobačaja?”, nego “Jeste li za prekid života nerođenog djeteta ili umorstvo nedužnih i nemoćnih ljudskih bića?”

Svako zlodjelo ne treba biti regulirano posebnim zakonom, jer gdje bi stigli kad bi to činili, pa su stoga zlodjela i sankcije navedene u Kaznenom zakonu svake pravne države.

No, budući da je općenito ljudski život najdragocjenija vrijednost, a da je u nas i u svijetu najviše ugrožen, bilo bi potrebno donijeti poseban zakon o zaštiti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, posebno nedužnog i nemoćnog. Takav zakon bi trebao obuhvatiti i sve mjere edukacije mladih i cijelog stanovništva u smislu odgovornoga moralnog ponašanja u životu, kao i sve materijalne mjere za skrb o svakom ljudskom životu. Medicinske probleme u svezi sa začetim životom i trudnoćom treba prepustiti liječnicima ginekolozima. Protivno je njihovom ljudskom i liječničkom dostojanstvu i dostojanstvu medicine da njima nekakvi zakoni izvan struke propisuju što će raditi na svome medicinskom području. Oni su se zakleli da će apsolutno poštivati ljudski život od začeća i znaju da nikada izravno ne smiju uništiti ljudski život, a da u slučaju većih problema sa zdravljem trudne žene (iako je poznato da u medicini nisu dva puta dva četiri), mogu u dogovoru s njom i uz sve informacije o posljedicama liječenja na zdravlje i život nerođenog djeteta, nju, uz njezin pristanak, liječiti, naravno, s obzirima i na dijete, koliko je to moguće.

Svi koji se odlučuju na zlodjelo, kao svoj izbor, naravno da trebaju biti spremni i na posljedice.

Krađa, koja je daleko manje zlo od umorstva, također može imati teške posljedice, pa nećemo valjda zbog toga zakonom odobriti krađu ili držati ljestve lopovima?

Ženama koje imaju psiholoških i materijalnih poteškoća zbog života koji se u njima razvija naravno treba pomoći, ali ne tako da se uništi njihovo začeto dijete.

Ne mogu se zbrajati problemi u svezi s novostvorenim životom i naravno pravo na taj život. Logično je da, kao humani ljudi, međusobno povezani i ovisni jedni o drugima, probleme trebamo rješavati, a život apsolutno štititi. Legalizacijom, s obzirom da zakone donose parlamentarci koje smo svi mi birali, individualni zločin postaje kolektivni. Stoga najenergičnije treba prosvjedovati protiv krivnje koja se svima nama nameće takvim suprotnostima zakona.

Lažni argument da bi žene umirale zbog ilegalnog prekida života njihova djeteta nije točan.

Na žalost, ili na sreću, i takva ilegalna kriminalna djelatnost je u stručnim rukama. Medicina nije onakva kakva je bila prije 80 godina i nema više “baba paklenjača”. U Europi žene ne umiru ni u Irskoj, ni u Poljskoj, ni na Malti, gdje zakoni štite ljudski život od začeća, pa sigurno ne bi umirale ni u Hrvatskoj. No, najvažnije ne smijemo smetnuti s uma niti izbrisati iz srca, da je dijete živo već od samog začeća. Već je u prvoj stanici određeno da li se radi o djevojčici ili dječaku, kakve će boje biti oči i kosa, kome će biti slično…

Oni koji zagovaraju umorstva nerođene djece, takozvani pobačaj ili abortus, kao i štetno ubojstveno sredstvo spiralu i druga takva sredstva, lažno nazvana kontracepcijskim, a i štetnu pilulu, koja često ima isti ubojstveni učinak, ugrožavaju mir, ljudsko dostojanstvo, zdravlje žene, obiteljski mir i zdravlje, ljudsko zdravlje i ljudski rod više nego svi arsenali oružja, jer uništavaju mir s Bogom.

Zakon koji dopušta, odobrava ili zahtijeva takvo strašno zlo, prekid života nerođenog djeteta – najveći je grijeh, zločin, drskost i izazov Bogu!

Svi problemi, opći i osobni, riješit će se tek kad se ljudi vrate Bogu i njegovim zakonima! Počnimo od sebe! Radimo i molimo se! Poštujmo svetost ljudskog života od začeća do naravne smrti! Pomažimo obiteljima i samohranim majkama, spašavajmo najnemoćnije i najnedužnije – nerođenu djecu!

---

* Dr. Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, Zagreb. Gđa Ružica sudjelovala je u pripremi Osam naših hrvatskih žrrtvoslovnih kongresa sa svojim referatima. Teme koje je proučavala i pratila bila su djeca i naši najslabiji sugrađani u društvu.

ARHIVA FOTO ALBUM

Tekst/fotografije/Jadranka Lučić/

Mate Knezović

Potresna i poučna objave pokojne Ružice Ćavar od 29. prosinca 2021.

Još jednom pokoj ti vječni divna sveta ženo, majko, proganjana i strpljiva Hrvatice.

Evo objave: Dragi moji fb-uk prijateljice i prijatelji,

Ja sam, nažalost, jako loše sa zdravljem. Najveća hvala Bogu i svima vama na molitvama i svim dobrim željama. Morala sam se odlučiti na povratak u mirovni dom u svoj rodni kraj Hercegovinu u Ljubuški. Dom je je jako kvalitetan i svi su merado dočekali. Žalosno mi je bilo ostaviti djecu, unučad, rodbinu i prijatelje. Posebno i sve fb -uk prijateĺje s kojima sa djelila mnoge lijepe i manje lijepe zajedničke trenutke hrvatskoga i svjetskog života. Nastavit ću se i dalje povremeno javljati ako Bog da da malo prizdravim. Želim počivati do uskrsnuća u svooj Hercegovini, Domovini Bosni i Hercgovini, u Širokom Brijegu zajedno sa svojim suprugom i i njegovim pretcima. Neka se znade da je Bosna i Hercegovina izvorno hrvatska zemlja. Neka vas sve i cijeli hrvatski narod i hrvatsku zemlju i državu dragi Bog po zagovoru Svete Majke, svetog Josipa i svih svetih hrvatskih mučenika obilno čuva i pazi za sva vremena do vječnosti.

ZBORNIK RADOVA TREĆEG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

Održanog 18. do 20. lipnja 2004. godine u Zagrebu

Apel za spas nerođene djece

Hrvatskim majkama i očevima začeta, a još nerođene djece,

hrvatskim obiteljima,

liječnicima, ginekolozima i ostalim liječnicima, farmaceutima,

medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim djelatnicima,

predlagateljima zakona, zastupnicima u najvišoj zakonodavnoj instituciji,

Hrvatskom saboru,

hrvatskoj javnosti,

hrvatskim vlastima, državnim i crkvenim institucijama

ZAUSTAVIMO I NE ČINIMO NASILJE NAD NEROĐENOM DJECOM

Nitko od nas ljudi nije mogao birati svoje roditelje, mjesto ni vrijeme kada će se začeti, ni gdje će se roditi, kao ni svoj narod, ni domovinu. Ipak, jedna Ljubav nas je stvorila, i nismo došli slučajno. U nekom veličanstvenom planu svi smo zapisani! Dobili smo najveći dar – klicu i odsjaj Božje ljubavi! Bez obzira na sve poteškoće života drago nam je što smo stvoreni i rođeni, i očekujemo od ljudi i domovine da budemo prihvaćeni i voljeni, i da volimo. Stoga, neprekidno čisteći korov zla u sebi i oko sebe, njegujemo i zalijevamo tu divnu klicu ljubavi, kako bi se razvila u prekrasno stablo, sa sočnim plodovima mira, sreće i radosti.

Mi Hrvati, iako smo imali tešku i mukotrpnu povijest, možemo biti sretni i ponosni da mo u svim teškim razdobljima imali zdravo duhovno vodstvo, koje naj se usmjeravalo na život u skladu s ljudskim i narodnim dostojanstvom. To naše čvrsto usidrenje i usmjerenje proizlazi iz naše vjere u Boga, ukorijenjenost u zdrav nauk Katoličke crkve i četnaeststoljetne povezanosti u duhovnu zajedništvu sa Svetom Stolicom Petrovih nasljednika – Kristovih sljedbenika. Sadašnja naša generacija ima teret i odgovornost,a li i sreću da proživljava i doživljava stvaranje i ostvarenje onih težnji i ciljeva za koje su se borili i žrtvovali, i koje su sanjale tolike generacije prije nas. To je povijest koju mi upravo opipljivo osjećamo i stvaramo.

Dali smo i dajemo ogromne žrtve na oltar Domovine, za neprocjenjive vrijednsoti. Imamo svoju suverenu, međunarodno priznatu državu – Republiku Hrvatsku. Jesmo li dovoljno svjesni te činjenice i njezinog dometa i značenja, ili možda, u žalosti zbog žrtava i poteškoća života, ne shvaćamo o čemu se radi. Razbudimo se i razmislimo s nadom i ponosom! Usredotočimo se na sadašnjost i budućnost! Na to nas obvezuje i naše žrtve koje ne smijemo nikada zaboraviti. Čuvajmo te dragocjene temeljne vrijednosti, i odlučimo e, uz božju pomoć, duhovnim referendumom, za još dragocjenije, za LJUBAV, za ŽIVOT, za OBITELJ!

Iz ljubavi i prema Bogu, svojoj djeci i Domovini zaustavimo nasilje nad najnemoćnijim i najnedužnijim ljudskim bićima . svojom vlastitom nerođenom djecom.

Nije zadatak pravne države i demokratskog društva dijeliti ljude na željene i neželjene, zdrave i bolesne, sposobne i nesposobne glede svih ljudskih prava, posebice osnovnog i najvažnijeg – prava na život. Zadatak je pravne države da podjednako štiti sve ljude i osigurava jednaka prava svima, u svakom razdoblju njihova života .- od začeća do prirodne smrti.

Zaustavimo također i najezdu nemorala, psovke, alkoholizma, droge, pušenja… Očistimo Zagreb i sve hrvatske gradove i sela od pornografskog nasilja i erotkosg ludila kojim sila zla nastoje djelovati na psihu i integriret djece, mladih i općenito na dostojanstvo svakoga čovjeka.

Majke i očevi začete djece, znajte, vaše je dijete živo već od samoga začeća. Već u prvoj stanici određeno je radi li se o djevojčici ili dječaku, utvrđena je boja kose, očiju, sličnost s precima. Neka vam život vašeg djeteta, bez obzira u kakvim uvjetima se začeo, bude najveća vrednota i svetost! Borite se za nj, i ne bojte se da baš za njega neće biti kruha. Njegova i naša domovina tako je lijepa i prirodno bogata materijalnim dobrima da bi mogla bez poteškoća prehraniti i vištestruko brojnije pučanstvo. Bit će još bogatija bude li se obogaćivala mladim naraštajima.

Oni koji čine i zagovaraju abortus, sterilizaciju, za zdravlje žene štetno ubojstveno sredstvo spiralu, lažno nazvanu kontracepcijskim sredstvom, kao i štetnu pilulu, koja često ima isti ubojstveni učinak na začeto dijete, i sva druga umjetna kontracepsijska sredstva, štetna za zdravlje, koja ponižavaju ljudsku osobu, pretvarajući jeu objekt lažnog dehumanizirajućeg seksualnog zadovoljstva, a također i oni koji zagovaraju i provode manipulacije ljudskim životima kod umjetne oplodnje, neke ostavljajući, neke uništavajući, neke zamrzavajući, postavljajući se na mjesto Boga Stvoritelja i igrajući se oholo s Božjim dostojanstvom, svi zajedno ugrožavaju mir, ljudsko dostojanstvo, zdravlje žene, obiteljski mir i zdravlje, ljudsko zdravlje i ljudski rod, više nego svi arsenali oružja, jer uništavaju mir s Bogom!

Djeca se ne proizvode i ne grade od zametnih stanica – opeka, kao kod umjetne oplodnje, nego se začinju i stvaraju u stvarateljskoj Božjoj i sustvarateljskoj ljudskoj ljubavi. Njihovo je pravo da budu začeta iz ljubavi, na prirodan način, u sigurnosti stabilnog braka svojih majki i očeva. Jasno je da bračni partneri koji imaju neki zdravstveni nedostatak pa ne mogu prirodno začeti dijete trebaju poduzeti sve moguće medicinske mjere kako bi otklonili uzroke nepolodnosti i ostvarili svoju prirodnu želju za djetetom, na prirodan način. To ne mora biti po svaku cijenu, jer dijete je dar i osoba. Na osobu se ne može imati pravo, i osoba nema cijenu. Nije ničije vlasništvo, jer osoba to ne može biti. Ljubav za djecu, na dostojanstven način, može se ostvariti različitim drugim putovima.

Stvoreno – začeto dijete je najveća i neprocjenjiva vrijednost, i njegov život je svetinja. Nitko od ljudi nema pravo odlučivati o njegovom životu i smrti. Zakon koji dopušta, odobrava ili zahtjeva tako strašno zlo, prekid života nerođenog djeteta, nejveći je grijeh, zločin, drskost i izazov Bogu!

Toliko mladići su nam izginuli na nametnutim ratištima, od zločinaca, za dostojanstvo, na braniku Domovine, a isto tako svaki dan na stotine naše nerođene djece stradava po zakonu pod majčinim srcem, od ruke onih koje bi ih trebali najviše voljeti i štititi.

Ustav Republike Hrvatske u članku 21. izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život.  Da je nerođeno dijete ljudsko biće, razumnim ljudima ne treba dokazivati. Stoga, u civiliziranim i dugovno naprednim ljudskim društvima ne smije biti mjesta zakonim akoji dopuštaju i potiču oduzimanje nedužnih ljudskih života. Ako je žena zbog trudnoće u nevolji, i ako ne nalazi drugih rješenja, uvijek se može obratiti svome župniku, Caritasu, i drugima koji mogu pružiti duhovnu i materijalnu pomoć.

Zdravstveni djelatnici, mislite na svoju savjest, i na svoju plemenitu struku, a liječnici posebno i na svoju zakletvu: « … Apsolutno ću poštovati ljudski život od samoga začeća. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se moje medicinsko znanje iskoristi protivno zakonima humanosti ….»  Štitite i branite život kji vam je povjeren. Pomozite ženama tako da ih odvratite od zlog nauma. Ohrabrite ih i dajte im sve informacije o njihovoj nerođenoj djeci. Uputite ih na ispravna rješenja kad su u nevolji.

Upoznajte ih da u svome braku, u slučaju opravdanih razloga , odgovorno primjenjuju humane i prirodne neporokreativne i prokretaivne metode, u vrijeme plodnih dana žene, metode koje ne štete psihičkom ni fizičkom zdravlju supružnika, već su najviše u skladu s dostojanstvom osoba, i vrlo povoljno djeluju na povjerenje, razumijevanje, sreću i radost supružnika, pa i na stabilnost braka i obitelji. Upoznajte mladež s moralnom neprihvatljivošću i štetnim posljedicama neodgovornih preranih, predbračnih i izvanbračnih spolnih odnosa, kontracepcijskih sredstava, i posebno abortusa, osobitno na kasniju neplodnost i druge psihofizičke zdravstvene posljedice. Nikakav vas zakon ne može i ne smije prisiliti da mimo Božjeg zakona radite protiv svoje savjesti, protiv ljudskog života i ljudskog dostojanstva, da postanete žrtve zajedno s djetetom, majkom, ocem, i cijelim društvom.

Predlagatelji zakona, pripremajte zakone koji će, u skladu s ljudskim i narodnim dostojanstvom, omogućiti bračnim parovima i obiteljima da s radošću i ljubavlju očekuju svako svoje dijete i svakog novog člana. Pomozite im da, poštujući bitne moralne vrijednosti ostvare ulogu radi koje postoje.

U Hrvatskoj, hvala Bogu, ima lije broj hrabrih majki i očeva koji se vole i razumiju mađusobno, koji vole život i svoje ljude, te slobodno, razumno, svjesno i odgovorno prihvaćaju i rađaju djecu kao najdragocjenine darove i najveće bogatstvo. Njima treba pomoć, jer oni ne rađaju i ne odgajaju djecu samo za sebe, već i za cijeli narod i Domovinu.

Zastupnici u Saboru, shvatite najozbiljnije svoje dužnosti i odgovornosti, u ime svih nas koji smo vas birali. Usvajajte samo one zakonske prijedloge koji će služiti stvarnoj dobrobiti čovjeka, obitelji, hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, koji će podjednako štititi svako ljudsko biće, počevši od začeća, do nbaravne smrti, koji će braniti i štititi ljudksi život kao temeljno ljudsko pravo iz kojeg proiutjeću sva ostala prava, i koje ima primat pred svim drugim pravima.

Zakoni ne smiju tolerirati i štititi i dobro i zlo, nego samo dobro, a zabranjivati zlo, kao što i medicina ne smije liječiti i ubijati, nego liječiti i štititi ljudski život u cjelokupnom naravnom trajanju. Ako bi bilo zakonski moguće jedno i drugo, sve bi se relativiziralo, nastao bi opći sdtrah i kaos, te više nitko ni u što i nikomu ne bi mogao vjerovati, i nigdje biti siguran. Stoga hitno treba ukinuti tzv. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece iz 1978.g.  vremena komunizma i nenarodnog režima, te u skladu s Ustavom Republike Hrvatske donijeti zakon o zaštiti ljudkosg života od začeća do prirodne smrti, zabrani oduzimanja života nerođenoj djeci, zabrani proizvodnje i distribucije umjetnih aborativnih i kontracepcijskih sredstava, zabrani obesplođivanja i umjetne oplodnje, te zaštiti materinstva i obitelji.

Majke, očevi, liječnici, zastupnici Hrvatskog sabora, razbudite svoju savjest, mislite na svako začeto dijete radi samog tog djeteta, radi humane etike, radi prava na život, ali i radi svog hrvatskog naroda, kojemu najopasnije prijeti biološka katastrofa.

Shvatimo ozbiljno i odgovorno!

Budimo složni za svoje osobno dobro, dobro svih nas, dobro svoje Domovine i za opće dobro. Razveselimo jedni druge. Prestanimo s nasiljem prema najnemoćnijima i nejnedužnijima. Vratimo se Bogu i njegovim zakonima, pa će biti riješeni i svi osobni i opći problemi. Tako će nam i Bog prije pomoći da spasimo i sačuvamo svoju zemlju, te da se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja tisućljetna ognjišta. Počnimo od sebe, molimo se i radimo. Apsolutno poštujmo svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti! Pomozimo ljudima u potrebi. Budimo zahvalni svim dobročiniteljima. Pomozimo obiteljima u nevolji, posebno onim s brojnom djecom.

Biblioteka Documenta Croatica, Zbornik radova Četvrtog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

O ŽRTVAMA U RATU I U MIRU

ZBORNIK RADOVA ČETVRTOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA održanog 15. i 16. lipnja u Zagrebu završenog 17. lipnja 2007. u Škabrnji pod visokim pokroviteljstvom Dr. Johna Dussicha, predsjednika Svjetskoga viktimološkog društva, urednik: Dr. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 2008.

HRVATSKA JE STALNO ŽRTVA

Nakon deset zvjezdanih godina života, dostojanstvene, tragične zbog velikosrpske agresije, ali i u općem zanosu ljudi ponosne i slavne pobjedničke zemlje, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i ostalih hrabrih i čestitih ljudi, Hrvatska je promjenom vlasti od 2000. godine sve više postajala i postala zemlja povijesnih apsurda, bijede i krajnje poniženih, ogorčenih, razočaranih i depresivnih ljudi.

Kao što znamo, nova garnitura se uz pomoć svjetskih psiholoških stožera zakulisno pripremala još za vrijeme bolesti prvoga predsjednika, te manipulacijama i prevarom zasjela na vlast, na radost svih neprijatelja Hrvatske.

Tadašnji engleski ministar vanjskih poslova, a sada već pokojni Robin Cook, je čak rekao da mu je to najbolja vijest u svijetu za 21. stoljeće. Možemo samo zamisliti, čak od vremena Bleiburga, zašto je ta promjena u maloj Hrvatskoj bila tako značajna za veliku Englesku i koliko je to bila prijateljska izjava prema nama Hrvatima. Za engleske i druge neprijateljske tajne službe i njihovo naređivačko vršljanje, otvorila su se širom vrata. Sve se poklopilo i sa namještenim izborom novoga predsjednika države, haaškoga krivokletnika, najgorega mrzitelja svoga prethodnika, prvoga predsjednika i njegova grandioznog djela – obnavljanja povijesne samostalne i suverene hrvatske države, odnosno stvaranja samostalne, međunarodno priznate Republike Hrvatske. Bili su stvoreni svi preduvjeti za destrukciju naše države, ponižavanja i rashrvaćivanja hrvatskoga naroda, te izokretanje istine i pravde, pretvaranje pobjede nad agresorom u poraz i pretvaranje zemlje žrtve u zločinačku zemlju.

Otvoreno, po naređenju odozgo, započela je neviđena lustracija svih nacionalnih kadrova na svim razinama i u svim državnim tijelima, tvrtkama i institucijama, čak do spremačica. Posebno se to odrazilo na medije, tiskovne i elektronske, napose na državnu televiziju. Ljudi se nisu imali kome požaliti, jer je i HDZ, pod novim vodstvom, na isti način počeo čistiti svoje redove. Sustavnom i ubitačnom medijskom kampanjom, blatilo se svim sredstvima one najistaknutije.

Hrvatski državni sabor nije više smio biti državni, nego samo tobože Hrvatski sabor, dok se Županijski dom Hrvatskog državnog sabora, po dekretu, ukida, a ukida se i Tuđmanovo djelo – Oltar Domovine na Medvedgradu, kao i hrvatska lenta, predsjednikova insignia suvereniteta. Ubrzo nestaje i ime Trga hrvatskih velikana, i pored prosvjeda mnogih udruga i pedesetak tisuća građana Zagreba koji su potpisali peticiju za ostanak imena toga znamenitog trga.

Odmah se, već u travnju 2000., donosi u Saboru Deklaracija o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, kojemu se na raspolaganje izručuju sve najslavnije osloboditeljske akcije Domovinskog rata, ne čekajući pravorijek međunarodnih institucija i obustavljajući postupak koji je od prethodne vlasti bio pokrenut glede statusa tih vojno-redarstvenih pothvata protiv zločinaca i terorista, dok se u dramatičnoj noći, između 7. i 8. srpnja iste godine donosi u Hrvatskome saboru najsramotnija odluka u povijesti hrvatskoga naroda, nezapamćena u povijesti svijeta, o izručivanju Haagu hrvatskih generala – pobjednika, na temelju monstruoznih haaških optužnica. Državu se, po planu, enormno zadužuje i sve vrijedno rasprodaje, kako bi vlastodršci rastrošno živjeli i kako bi se hrvatski narod doveo u dužničko ropstvo. Sramoti se, razbija i uništava Hrvatska vojska, ponos hrvatske nacije. Zagrebačkim summitom, u studenom 2000. godine, vraćaju nas, samovoljno i protuustavno, u balkanske integracije, potencijalno gore od prethodne Jugoslavije. U prosincu 2001. godine, nova vlast, na čelu sa Račanom, raspušta Komisiju za granice iz prethodne vlasti, u kojoj su djelovali vrsni stručnjaci, uspostavlja novu marionetsku komisiju i sa Slovencima, uz suglasnost Vlade, a bez znanja i rasprave u Saboru, sklapa i parafira Sporazum Račan-Drnovšek, prema kojem otuđuje od Hrvatske i poklanja Slovencima cjelokupnu Savudrijsku Valu, odnosno Piranski zaljev, naravno uz pripadajući hrvatski kopneni teritorij. Sreća da je taj sporazum naišao na veliki otpor hrvatske javnosti, pa tako nikada nije ratificiran u Hrvatskome saboru, ali, svejedno, Slovenci ne odustaju i neprekidno svojataju sve što su dobili po Račanu.

Krajem 2002. godine, ista vlast, na čelu sa Račanom, sklapa ponižavajući Sporazum o privremenom režimu na Prevlaci i rtu Oštro sa Srbijom i Crnom Gorom, po kojem se Hrvatska odriče svoga, po međunarodnom pravu, teritorijalnog mora u Bokokotorskom zaljevu, uz svoj teritorij Prevlake i rta Oštro, tako da na svojim eventualnim plovilima obvezno treba imati kontrolu crnogorske policije, dok se hrvatska trobojnica ne smije vijoriti na rtu Oštro, da ne bi iritirala susjede, kao da smo mi izvršili agresiju na njih, a ne oni na nas.

Teror nad hrvatskim braniteljima

Od stoljeća 7., od kada je hrvatski narod naselio prostore ove svoje lijepe domovine i dragovoljno, postupno primio katoličku vjeru, te stupio u kolo kulturnih naroda Europe, uvijek je časno i hrabro branio svoje, a nikada nije napadao druge, ni želio osvajati tuđe. No, kako je uvijek bilo onih koji su željeli svojatati naše, najveće su žrtve bili hrvatski branitelji. To nije bilo ni čudo, kada su stjecajem okolnosti, uz najsnažniji otpor, u nekim bitkama bivali poraženi, kao primjerice protiv Osmanlija, na Krbavskome polju, 9. rujna 1493. godine, ili na Sigetu, 7. rujna 1566. Također je nakon Drugoga svjetskog rata prevarom zarobljena i zločinački pobijena hrvatska vojska od oko 300.000 vojnika, uz mnoštvo civila, te je izvršen velikosrpski komunistički genocid nad hrvatskim narodom diljem hrvatske domovine.

No, nikad se nije dogodilo da bi u svojoj državi bili drastično progonjeni hrvatski branitelji – pobjednici, kao nakon tobože demokratske promjene vlasti u Republici Hrvatskoj, 3. siječnja 2000. godine. Već se polovicom te godine iz policijske službe bespravno otpušta 3.700 policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata, kako bi se lakše proveo planirani lov na hrvatske generale i najhrabrije časnike i branitelje. Na njih i njihove obitelji spektakularno nasrću, već 12. rujna 2000. godine, specijalne postrojbe i mnogi se uhićuju. Među njima je ubrzo uhićen i legendarni najmlađi general Hrvatske vojske Mirko Norac, alkarski vojvoda.

General Bobetko hrabro pruža dostojanstven otpor monstruoznim haaškim optužbama, ali zbog psihičkih trauma ubrzo umire. General Gotovina odlazi u ilegalu, jer ne može podnijeti takvo ponašanje, a želi i dobiti na vremenu, kako bi država našla načina da obrani sebe i svoje zaslužnike od nametnutih i montiranih laži. Veteranske, dragovoljačke i stradalničke udruge se razbijaju, a čelnici ucjenjuju ili potkupljuju, tako da pravog otpora ne može biti. Ostale udruge civilnoga društva, kao i svi oni koji rade u interesu naroda i Hrvatske, ne mogu dobiti od države nikakvu potporu.

Ponovnim dolaskom na vlast HDZ-a, krajem 2003. godine, ništa se bitno ne događa. Ista politika, sa istim ljudima na istim pozicijama, se nastavlja, još u gorem smislu. U Europsku uniju ta vlast želi gurati narod po svaku cijenu, a predsjednik Vlade to i otvoreno izjavljuje. Hrvatske generale i političke dužnosnike nekadašnje Herceg-Bosne, kao sudionike “zločinačkog pothvata” hrvatskoga naroda i hrvatske države, otprema se u Haag, tobože po njihovoj odluci, dragovoljno. Formira se sramotni stožer i provodi akcijski plan za hvatanje generala Gotovine, na najveću žalost hrvatskoga naroda i sramotu sudionika, uz suglasnost svih parlamentarnih stranaka, pa i HSP-a. Na kraju, i general Gotovina se krajem 2005. godine predaje španjolskoj policiji na Kanarskim otocima, jer je vidio da nema potporu nigdje u svijetu i biva otpremljen u Haag. Vlast od 2000. godine je namjerno prekinula sve veze sa SAD-om i svima onima koji bi nam trebali i mogli pomoći.

Tone dokumenata iz predsjedničkog ureda i svih arhiva, nezakonito se šalju u Haag, na raspolaganje tužiteljstvu, tako da se i oni sami tome smiju i čude. Vlada, predsjednik države i državni odvjetnik potvrđuju kao autentične očito falsificirane temeljne transkripte, premda nisu proveli nikakvu istragu o toj autentičnosti. U isto vrijeme predsjednik Vlade izjavljuje da će Vlada učiniti sve da bi obranila “istinu o Domovinskom ratu, u kojem je Hrvatska bila žrtva agresije”. To je isto kao kad nekoga namjerno gurneš u duboku jamu, bez izgleda za spas, a obećavaš mu da ćeš mu pomoći da izađe iz nje.

Za branitelje optuženih generala Markača i Čermaka, namještaju one koji su, poput Čede Prodanovića, u okviru takozvanog HHO-a i “Veritasa” Save Štrpca, radili na prikupljanju lažnih materijala za optužnice, kao i Igora Mikuličića, koji je slično radio kao voditelj takozvanog Hrvatskog pravnog centra, dok se odvjetnik Miroslav Šeparović vjerojatno već ucjenjuje, jer bi mogao i sam biti optužen za “zločinački pothvat” u vrijeme kad je bio ministar pravosuđa. Stoga je jasno da ni jednom od njih nije stalo do optuženih, nego samo do zlatne koke – statusa odvjetnika na Haaškom sudu. Tamo se najlakše gnijezde milijuni, kao Anti Nobilu, tužitelju u totalitarnom jugoslavenskom sustavu, gdje mu se, kao haaškom odvjetniku, izleglo desetak milijuna kuna za Blaškićevih 45 godina robije. I to sa zaradama odvjetnika je svakako namjerno namješteno, kako bi više mislili na svoju zaradu, negoli na obranu optuženih. Da je njima stalo do obrane optuženih, onda se sigurno ne bi svađali sa braniteljima generala Gotovine, koji su pokrenuli pitanje sukoba interesa odvjetnika Miroslava Šeparovića samo zato jer su željeli razdvojiti postupke protiv hrvatskih generala.

S obzirom da američki branitelj generala Gotovine, Greg Kehoe, po svojoj stručnosti i svom utjecaju ima najviše izgleda da sruši tezu o zločinačkom pothvatu, što je u interesu svih optuženih i optužene hrvatske države, postavlja se pitanje po kojoj logici odvjetnici generala Markača i generala Čermaka, ako su dobronamjerni, podnose prijavu Haaškome sudu protiv njega, da bi on, kao nekadašnji djelatnik tužiteljstva, bio kao branitelj u sukobu interesa?

Zaključak

Po svemu sudeći, u svađi branitelja opet imaju svoje prste i svoj interes razne tajne službe, koje žele oslabiti obranu optuženih, odnosno koje žele da optuženi prema planu budu i osuđeni, a Hrvatska bude proglašena zločinačkom državom koja ne bi smjela imati pravo na postojanje. Stoga se nadam da će, uz Božju, pomoć optuženi generali ostati i dalje, kao i do sada, hrabri i pošteni, biti jedan uz drugoga i da neće nasjedati na prozirne provokacije. No, da je državna vlast u Republici Hrvatskoj imalo držala do svoga dostojanstva, dostojanstva naroda i države, a u prvom redu do moralnih načela, nikada nam se ne bi događalo sve ovo što nam se događa. Prava vlast nikada ne bi i ni po koju cijenu, prihvatila monstruozne optužnice i nikada ne bi na temelju takvih optužbi izručila na milost i nemilost bilo kome svoje pravedne i najzaslužnije ljude. Posebno ne bi provodila ni dopustila smišljeni progon i presude hrvatskim braniteljima na temelju svjedočenja agresora i ne bi montirala optužnice nepoćudnima, a toliko zaslužnima, poput generala Glavaša, i ne bi, uz pomoć dirigiranih medija, pretvarala generale i vlast koja je stvarala državu u kriminalnu vlast i kriminalne generale i branitelje. Nije im dovoljno da su samo zločinci, jer ta kvalifikacija ne izaziva odbojnost kod naroda koji dobro zna tko su zločinci. Misle da će okrenuti osiromašeni narod protiv svojih branitelja ako ih proglase kriminalcima, pa onda svi mediji zdušno udaraju u iste talambase, bez obzira na činjenicu da lopovi najviše viču “Drž’te lopova!“. Nažalost, ima tobože i pametnih koji toj buci nasjedaju. No, najžalosnije, najsramotnije, najnepoštenije i najviše ponižavajuće je to što su vlastodršci u Republici Hrvatskoj od 2000. nadalje, glavnu haašku tužiteljicu dočekali kao kraljicu, sa svim počastima, i pomagali joj na sve moguće načine da što teže optuži nedužne hrvatske generale i političke dužnosnike Republike Hrvatske i Herceg-Bosne, dok je ona, u isto vrijeme, po beskrupuloznom dogovoru sa Beogradom, potpuno bespravno prikrivala agresorske zločine i odbijala optužiti i uhititi zapovjednike i izvršitelje tih zločina. To je sve, hvala Bogu, došlo u svjetsku javnost na vidjelo javnim tvrdnjama Sir Geoffreya Nicea, glavnog tužitelja u suđenju Slobodanu Miloševiću, a iza njegove zagonetne smrti odvjetnika u Londonu, što je objavljeno u New York Timesu, a zatim i u našem Jutarnjem listu od 15. travnja 2007. godine, te dalje, tvrdnjama dr. Marka Attile Hoarea, objavljenim u razgovoru za Hrvatski list od 19. travnja 2007. godine.

Ipak, hrvatski narod je u većini pošten narod i sigurno želi na vlasti imati poštene i sposobne ljude i političara, ali ne može do takvih doći, iako ih naravno ima, zbog medija koje u svojim rukama drže nepošteni, umišljeni i nesposobni.

U emisiji “Kontakt” Hloverke Novak-Srzić, jednom prilikom novinar Milan Ivkošić, koji inače slovi kao pošten novinar, ali valjda samo po zadatku da u Večernjem listu bude tobože zastupljena i ta opcija, je rekao da političari ne trebaju biti pošteni nego efikasni. Stanje u našoj državi zaista pokazuje koliko su, kao nepošteni, u općem smislu i efikasni, a prije ili kasnije, iskustvo nas uči, ni u osobnom smislu ne mogu dobro završiti. Tako je 29. travnja 2007. godine od teške bolesti svoj život završio, u 64. godini, bivši visoki dužnosnik vladajućeg komunističkog režima do 1990. godine, čelnik i sukreator svih najpogubnijih promjena u Republici Hrvatskoj od 2000. godine, koji je 1990. osnovao tobože novu stranku, takozvanu Socijaldemokratsku partiju, bez hrvatskoga naziva, koji je sa svojim pristašama nelegitimno, a time i bespravno, preuzeo sve opljačkano bogatstvo bivše zločinačke komunističke partije u Hrvatskoj, koji je Hrvatsku demokratsku zajednicu predsjednika Tuđmana nazvao strankom opasnih namjera, koji je 25. lipnja 1991. godine, kod proglašenja samostalnosti Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru, sa svojim pristašama napustio sabornicu, koji je sa svojima za vrijeme Domovinskog rata bio u mišjoj rupi, koji je došavši na vlast prevarom 2000. godine HDZ pred svijetom nazvao zločinačkom organizacijom, te izvršio sve u ovome tekstu rečene veleizdajničke promjene. On je odjednom, nakon smrti, za sve naše medije i sve čelnike svih parlamentarnih stranaka, orkestrirano, do krešenda i najsramotnije manipulacije javnošću totalitarnim jednoumljem, postao umalo svetac, drug Račan za kojim svi trebamo plakati, kao što su plakali za njegovim zločinačkim uzorima drugom Titom i Staljinom, ili sjevernokorejskim bivšim predsjednikom Kim Il Sungom. Sve to izgleda kao da smo u ludnici, a pogotovo nakon što Mate Arlović čak kaže da je drug Račan 2000. hrvatskom narodu i građanima Republike Hrvatske vratio dostojanstvo izgubljeno za vrijeme Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana. Zato je, posebno u ovim teškim vremenima u nas i u svijetu, naša i općeljudska jedina nada i budućnost u naravnim moralnim vrijednostima i načelima, osobnim i društvenim, u suradnji i zajedništvu poštenih i sposobnih, te, u prvome redu, kroz molitvu i rad, u suradnji s Bogom. Samo je pitanje kada ćemo to shvatiti, osobito vodeći među nama, i koliko dugo ćemo još morati prolaziti kroz pustinju do sanjane nam države Hrvatske!