U nedjelju 6. listopada 2024. godine, Zavičajna zajednica Španovčana, Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Hrvatski domobran – ogranak Sisak uz već tradicionalnu svetu Misu u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije Pakrac – služio je župnik Župe Uznesenja BDM u Pakracu Jozo ZORIĆ za sve nevino stradale Španovčane.
PAKRAC




Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Ivan Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi. Isticao se po razboritosti, dobroti i kao pobornik rješavanja razmirica mirnim putem.

U nedjelju 6. listopada 2024. godine odali smo počast nevino pobijenim stanovnicima Španovice. Selo su u rujnu 1942. godine spalili partizani, pri čemu su 142 stanovnika (od njih oko 1 300) pobili i spalili 227 kuća, a sve preostale protjerali. Većina civila je ubijena u selu. One seljake koji su htjeli otići prema Pakracu dočekali su u selu Gornje Grahovine, gdje su lokalni srpski seljaci iz zasjeda pobili sve muškarce, žene i djecu ubivši ih poljoprivrednim alatkama. Dvojica Španovčana u selu živi su spaljeni. Komunističke vlasti nisu dopustile da se to selo obnovi ni nakon II. svjetskog rata. Svi koji su se pokušali vratiti svojim kućama pobijeni su. Ubijeni su i neki povratnici s rada u Njemačkoj. Ubrzo poslije rata bila je donesena politička odluka da Hrvatima nema povratka u Španovicu.
Nakon II. Svjetskog rata, komunističke vlasti na čelu s “drugom” Titom putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju te sudskim putem, oduzima zemlju Španovčanima. U obrazloženju takvih odluka rečeno je “da je vlasnik posjeda bio protivnik Narodno oslobodilačke borbe”.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Španovica je imala samo 23 stanovnika: nakon paleži sela i protjerivanja stanovništva 1942. godine selo nije obnovljeno, a do kraja komunističke vladavine u Hrvatskoj nije se o selu zapravo ni smjelo pričati.
KUSONJE
Prošle su pune 33 godine od tragične pogibije 20 hrvatskih branitelja u Kusonjama pokraj Pakraca, 8. rujna 1991. godine. Dvije godine kasnije u podmetnutoj eksploziji, na mjestu obilježavanja tragičnog stradanja dvadesetero hrvatskih branitelja, 8. rujna 1993. godine poginulo je troje, a ranjeno je jedanaest sudionika komemoracije. Žrtve ovog zločina bile su majke okrutno smaknutih hrvatskih branitelja i hrvatsko vojno-policijsko osoblje koje je postavljalo vijenac.

ŠPANOVICA
Desetak kilometara poslije Kusonja nalazi se Španovica, mjesto velike tragedije i stradanja. Dijeli sudbinu Boričevca, Cetingrada, Udbine, Gvozdanskoga, Zrina i drugih mjesta širom Hrvatske gdje su Hrvati u Drugom svjetskom ratu ubijani i protjerani bez prava na povratak domovima. Nakon svete mise položili smo cvijeće i zapalili svijeće kod Spomen obilježja španovačkim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.
Španovica je do 2. svjetskog rata bila naselje s oko 240 obitelji i 1250 stanovnika i nastala je polovinom 19. stoljeća doseljavanjem Hrvata iz Gorskog Kotara koji su radili u obližnjim šumarijama. U partizanskom napadu tog 5. listopada 1942. u jednom danu ubijena su 142 stanovnika, a najmlađa žrtva imala je 9 godina. Selo je uglavnom spaljeno, a preživjelo stanovništvo rastjerano, a 1946. godine svi preživjeli dobili su rješenje o konfisciranju imovine, bili su tretirani kao „neprijatelji narodnooslobodilačke vojske“. Činjenica je da hrvatska vlast uporno ignoriraju zahtjeve i produbljuje patnje Hrvata iz vremena partizansko-komunističkih tiranija.



Spomen obilježje u Španovici s upisanim imenima 398 stradalih žrtava do 1948. godine




Crkva Sv. Duha u Španovici ostala je čitava u napadu 6. listopada 1942. godine. Zapaljena je tek dva tjedna nakon tog napada. Izgorjelo je sve osim zidova koji su ostali sve do 1945. godine.

Marko Svjetličić se na kraju svima nama još jednom zahvalio na dolasku i kao dobar domaćin sve pozvao u Dom na druženje.


BUČJE
Logor Bučje je bio sabirni logor pod upravom srpskih vojnih i paravojnih snaga u selu Bučju pored Pakraca. Zarobljeni Hrvati dovođeni su u selo Bučje, među njima bio je i dr. Šreter. Zatočeni nedaleko od Bučja u napuštenoj kući u selu Branešci na broju 110. Zna se da je bio psihički i fizički zlostavljan i otada mu se gubi svaki trag. Posljednji put viđen je živ 29. kolovoza 1991. Po svjedočenju prvi dan su dr. Šreteru polomili obje ruke. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

TROKUT – NOVSKA
Iz središta Jasenovca u rujnu 2017. godine uklonjena je ploča podignuta za poginule pripadnike HOS-a, poginulih u obrani Domovine na jasenovačkoj i novljanskoj bojišnici. Zbog spornog pozdrava u grbu postrojbe još od postavljanja ploče u studenom prošle godine vršen je pritisak na Vladu RH da se ploča skine. Na spomen ploči u Jasenovcu posebnu je histeriju izazvao natpis “Za dom spremni”, iako je taj natpis legalan i legitiman dio HOS-ovog grba a HOS-ovci su bili dio legalne Hrvatske vojske koji su se borili za demokratsku a ne ustašku Hrvatsku. Priključuje im se Vesna Pusić sa svojom čuvenom izjavom da se sporovi sa spomen pločom HOS-ovcima mora riješiti isključivo šrafcigerom.
ODOBOR ZA USTAV bez zaključka o ploči u Jasenovcu. Vesna Pusić: “Ne trebamo stručnjake, već “šrafciger”. (op. J. L. “kažu da je hrvatska političarka, bila je saborska zastupnica, publicistkinja i bivša ministrica vanjskih i europskih poslova i prva potpredsjednica Vlade u dvanaestoj Vladi Republike Hrvatske.”
Slavko Jager je bio Slovenac iz Maribora koji se pridružio HOS-ovcima u borbi protiv velikosrpske agresije sa samo 25 godina. Rođen je 17. 11. 1966., živio u Sloveniji, neoženjen. Poginuo je 29. studenog 1991. Bio je teško ranjen, pao u okruženje i ruke četnicima. Četnici su mu iskopali oči odvijačem i polomili mu svaku kost te ispalili u njega čak 76 metaka! Pri pokušanju njegovog spašavanja poginuli su Davor Milaković i Miro Petrin, mladići od 25 i 20 godina.
Davor Milaković rođen je 21. 2. 1966. u Zagrebu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 29. 11. 1991. na precrpnoj stanici u mjestu Drenov Bok kod Jasenovca. Posljednje počivalište je na groblju Mirogoj.
Miro Petrin rođen je 8. 7. 1971. u Zagrebu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 29. 11. 1991. na precrpnoj stanici kod Jasenovca – Novska. Posljednje počivalište je na groblju Mirogoj.
Miroslav Martinovski rođen je 8. 5. 1961. u Vinkovcima. Živio je u Zagrebu, oženjen, i bio je otac troje djece. Zapovjednik postrojbe HOS-a, bio je pripadnik 125. BR HV. Preminuo je 9. 11. 1991. u bolnici u Zagrebu. Posljednje počivalište je na groblju Mirogoj.
Mario Huis bio je prvi Zagrepčanin iz satnije HOS-a “Ante Paradžik” koji je poginuo. Rođen je 4. 2. 1962. u Valpovu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo 5. 10. 1991. u selu Košutarica, kod Jasenovca.
Milan Špoljarević ubijen je u zadnjim satima “Oluje”. Jedan od poginulih bio je rođen kao Srbin, pravoslavac, a poginuo je kao HOS-ovac – Dino Simić. Rođen je 28. 7. 1966. u Belišću. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 14. 10. 1991. između sela Bročice i Jasenovca. Pokopan je u Zagrebu.
Zlatko Klasić rođen je 15. 6. 1952. u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 5. 10. 1991. u selu Košutarica kod Jasenovca.
Ivan Bebić rođen je 31. svibnja 1967 g. u Lipovicama. Poginuo (ubijen) je 4. studenog 1991. u Mikulićima (Zagreb)
Željko Grgić rođen je 1966.g., poginuo je 11. prosinca 1991. kod Jasenovca.
Postrojba HOS-a nosila je naziv “1. Satnija Ante Paradžik“, tijekom ratnih mjeseci, od listopada do kraja 1991. godine, a njezini pripadnici – dragovoljci odani Hrvatskoj – bili su na bojišnici oko Novske i Jasenovca gdje je bilo najteže. Imali su veliko Hrvatsko srce i krunicu oko vrata i u vjeri se borili za ovu našu zemlju Hrvatsku.
Neka im je vječna hvala i slava. Pokoj vječni daruj im Gospodine.



Vojna akcija “Orkan” započela je 29. listopada 1991. godine, prva značajnija pobjeda HV-a u Domovinskom ratu, koja se vodila do 3. siječnja 1992. Ovom bitkom je oslobođen najveći dio zapadne Slavonije i spriječen je naum odsijecanja Slavonije. Prvog dana akcije poginulo je 13 branitelja s područja Zagrebačke županije. Na kamenim monolitima uklesa su imenima poginulih branitelja iz Samobora, Svete Nedelje, Bjelovara, Dugog Sela, Novske, Križevaca, Koprivnice i Vrbovca.
Neka im je vječna hvala i slava. Pokoj vječni daruj im Gospodine.
Tekst za portal pripremila: Jadranka Lučić
Fotografije: Josip Horvat Joža, Marijana Mihaljević, Josip Horvat /IBM/ i Jadranka Lučić