Nije visok, tko na visu stoji,

nit je velik, tko se velik rodi,

već je visok, tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine,

a velik je, tko se malen rodi, al’ kad pane, golem grob mu treba.

Ivan Mažuranić

Dragi i nadasve poštovani Vice Ostojiću!

Glas o tvom pogoršanom zdravlju proširio se među članovima Hrvatskog žrtvoslovnog društva poput groma. Svima nam je bila molitva na usnama za svog dragog najstarijeg i najdražeg, uvijek vedrog i nasmijanog optimista, svakome prijatelja, žarkog rodoljuba, živog svjedoka onoga što mi obilježavamo, člana našeg društva. Mislili smo na tebe i kada ti u zadnje dane nisi mogao na hodočašća jer si bio u Njemačkoj, pa bi u Macelju, na Pancerici, na Jazovki rekli: idemo se zajedno slikati u majicama sa Vicinom slikom, pa ćemo mu poslati slike. Tako bi i ti bio s nama.

Dragi Vinko, želimo te ispratiti molitvom, reći ti hvala, želimo utješiti jedni druge, a posebno tvoju dragu suprugu Ljubicu, kćerku Jadranku i rodbinu, podijeliti tugu zbog tvog odlaska i u tuzi reći kako smo na tebe ponosni. Zahvaljujemo Bogu što smo te imali, zahvaljujemo tebi na ljudskosti, dobroti i ljubavi.

Koliko si samo puta u životu u zahvalnoj i pouzdanoj molitvi u živoj vjeri u pogibeljnoj muci i u bezbrižnim trenutcima izmolio Očenaša i Zdravomarija i ponovio ‘moli za nas grješnike sada i na času smrti naše’. Vjerujemo da ni molitva Majke Božje nije izostala.

I, vratio si se svom stvoritelju, svom Bogu. Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo! Vjerujemo da je to bio radostan susret vjernog sluge, okrijepljenog sakramentima vjere, sa svojim Bogom, sa svojim ocem, majkom, s braćom, sestrama, djedovima i bakama, koji su otišli pred nama kao i ti u znaku vjere. Poput sv. Pavla, za tebe se može reći da si dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Zahvaljujemo tvojim roditeljima, učiteljima, i svećenicima koji su te učili radu, poštenju, bogoljublju, čovjekoljublju, domoljublju, te si znao kroz život tuđe poštivati, a svoje zadičiti. Od tvog djetinjstva, učitelj ti je bio i sam život. Rado smo slušali tvoje pričanje kojim si oživljavao tragične doživljaje proživljenog djetinjstva u Drugom svjetskom ratu, o tvojoj dječjoj odvažnosti, i prisilnom odrastanju, o oduševljenju i tragičnom slomu i partizanskim neljudskim osvetama nad vojskama u povlačenju, o tjeskobama naroda u poratnom teroru, obavezama, prisilnim radovima, o progonima, istragama, zatvorima i o dosljednostima.

Bio si čovjek jaka značaja, dobrog savjeta i dobrog primjera. Poštivao si sve ljude. U svakom si znao pronaći ono što je dobro i vrijedno.

Imao si svoj ja, svoj stav i mišljenje. Tvoje da je bilo Da, a ne Ne!

          Hvala ti!

I pored svih nastojanja mi smo ipak grješni kao ljudi, činimo propuste, ali vjerujemo da nas je dobri Bog stvorio za život, da će vidjeti i one tvoje vrline koje mi nismo vidjeli, da će ti ubrojiti i sve patnje koje mi nismo osjetili, razumjeti ono što mi ne razumijemo.

Neka nam je svima utjeha u kršćanskoj nadi, vjeri i spoznaji da si otišao pred nama onom kojem sve živi i da ćemo se kod dobrog Stvoritelja ponovo svi sresti, jer,

– Č O V J E K U  S E   Ž I V O T  M I J E N J A,  A  N E  O D U Z I M A

U Zagrebu, 7. srpnja 2021. u ime članova Hrvatskog žrtvoslovnog društva,

našem Vici s poštovanjem!

Josip Horvat