Novosti

Franjo Talan: Uz osamdesetu obljetnicu pokolja Dubrovčana na Daksi, 25. 10. 1944. godine

Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – Varaždin

Suradnja Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin i Udruge Daska 1944./45. iz Dubrovnika odvija se od 2008. godine

Otočić Daksa

Nakon podužih priprema prvo je u organizaciji Udruge Daksa 1944./45. u Dubrovniku, 20 rujna 2008. godine održana tribina (https://ika.hkm.hr/novosti/tribina-zrtve-komunizma-na-podrucju-bivse-jugoslavije/ ), a potom su Dubrovčani posjetili sjever Hrvatske te su 8. listopada 2008. bili prisutni na blagoslovu spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i žrtvama jugo komunističkog terora poubijanim nakon Drugog svjetskog rata župe Vratišinec u Međimurju (https://www.hkv.hr/reportae/d-borovak/3312-biskup-mrzljak-blagoslovio-spomen-obiljeje-u-vratiincu.html i   https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/3090-sluaj-vratiinec-spomenik-braniteljima-i-rtvama-komunizma-zabranjen-temelje-sruiti.html ). Tih dana, uz odavanja počasti žrtvama župe Vratišinec, gosti iz Dubrovnika posjetili su i grobište Pancerica, Dravsku šumu i varaždinsku katedralu.

Suradnja je kasnije i nastavljena, a po „smirivanju“ situacije vezane uz koronu, obnovljena je 2022. godine (više na https://viktimologija.com.hr/wp/franjo-talan-osvrt-na-dvodnevno-hodocasce-u-dubrovnik/ ). Te godine hodočašću na jug Hrvatske u Zagrebu su nam se pridružili i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i u Dubrovniku predsjednik HŽD-a Ante Beljo. Iduće godine, 11. lipnja 2023. godine, predstavnici Udruge Daksa bili su na komemoraciji za žrtve grobišta Pancerica u Otoku Virju, nakon čega je uslijedio dogovor da se suradnja nastavi što je potvrđeno i za neformalnog razgovora u ponedjeljak 17. lipnja 2024. godine, a spremnost da sudjeluju na obilježavanju 80-te obljetnice stradanja žrtava Dakse iskazale su i članice zbora Stellarium iz Cestice. Obzirom da iz Cestice do Dubrovnika ima preko 700 kilometara želja nam je bila posjetiti i još neke lokacije vezane uz žrtve i stradanja te smo s gospođom Dragicom Zeljko Selak dogovorili posjet Poljicama (više na https://viktimologija.com.hr/wp/franjo-talan-posjet-udruge-hrvatski-domobran-omis-sjeveru-hrvatske/ op. F.T.), te se pokloniti i žrtvama pogubljenim 1. listopada 1942. godine u župi sv. Ciprijana.

U dogovoru s naprijed navedenima, kao udrugama branitelja Dubrovnika, fra Mijom Šarčevićem iz samostana Gospe od Milosrđa  napravljen je okvirni plan putovanja te smo u četvrtak, 24. listopada 2024. godine krenuli na put.

  1. Odavanje počasti žrtvama pokolja na Daksi, 25. listopada 2024. godine

S parkiralište OŠ Cestica krenuli smo u 21 sat, u četvrtak 24. listopada 2024., a na putu do Zagreba, u Varaždinu priključili su nam se Barbara Turk iz Vratišinca i Vladimir Horenec iz općine Sveti Ilija. U Zagrebu na Buzinu oko 22,30 pridružilo nam se desetak hodočasnika iz Zagreba i Samobora, kao i Zorislav i Vlatko Jelenčić iz Slatine. Na odmorištu u Draganiću bili smo u 23,20, a potom su nam se idući dan u Ogulinu priključili i žrtvoslovci iz Istre. Na odmorištu Žir bili smo u 01,45 sati, a uz još jedno polusatno stajanje na jednom od odmorišta pred Pelješki most stigli smo ujutro u 6,30 sati.

Jutarnje „protezanje“ nogu potrajalo je do sedam sati kada smo se uputili prema luci Gruž u Dubrovniku kamo smo stigli nešto iza 8 sati.

  • Komemoracija na Daksi

Dubrovnik nas je dočekao okupan suncem te smo do 9 sati mogli popiti kavu u jednom od kafića, nakon čega smo uzeli vijenac i pripremljene svijeće te se brodom „Biševo“, u društvu prof. dr. sc. Denisa Vokića, predsjednika udruge Daksa 1944./45. i ostalim hodočasnicima uputili na spomenuti Otok.

Kako je bilo planirano komemoracija je započela oko 11 sati, a u uvodnom dijelu članice zbora Stellarium otpjevale su hrvatsku himnu Lijepa naša domovino.

Dubrovački biskup mons. Roko Glasnović ispred groba u koji su nakon ekshumacije i identifikacije ukopne žrtve pogubljene po ulasku partizana u Dubrovnik 1944. godine, predvodio je molitvu (više na https://db.hr/komemoracija-na-daksi-na-80-obljetnicu-stradanja/ ), a potom su članice zbora Stellarium otpjevale pjesmu Bliže o Bože moj.

Društvo za obilježavanje grobišta položili su i svijeće zapalili Lucija Milić iz Zagreba, Boris Mofardin iz Tinjana i Franjo Talan, dopredsjednik HŽD-a

 

Uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća, predstavnika Dubrovačke neretvanske županije, grada Dubrovnika i nekih općina s juga Hrvatske, a odavanju počasti polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom pridružili su se uz članove Udruge Daksa 1944./45., članovi obitelji žrtava, a i brojne udruge i hodočasnici koji su iz raznih krajeva Hrvatske pristigli na Daksu.  Vijenac u ime HŽD-a i Društva za obilježavanje grobišta položili su i svijeće zapalili Lucija Milić iz Zagreba, Boris Mofardin iz Tinjana i Franjo Talan, dopredsjednik HŽD-a.

U ime organizatora prof. Gordani Kos Kolar i članicama zbora Stellarium na izvođenju himne i ostalih pjesama te svim ostalima na dolasku zahvalio je dr. sc. Denis Vokić, predsjednik udruge Daksa 1944./45. , a potom je i najavio program koji u 19 sati završava u crkvi Male braće misom zadušnicom za žrtve Daske.

Nakon komemoracije na Daksi članice zbora Stellarium otpjevale su prvo pjesmu Zdravo djevo Kraljice Hrvata autora p. Petra Perice, ubijenog na Daksi, a potom i Do nebesa nek se ori. Izvođenju spomenutih pjesama priključili su se i ostali hodočasnici.

Puni dojmova polako smo se spremali na povratak u Gruž, a kako brodice nisu u jednoj vožnji mogle prevesti sve hodočasnike mi smo za povratak došli na red nešto prije 13 sati.

  1. U spomen na poginule branitelje Dubrovnika stradale u Domovinskom ratu

S nama sa „sjevera“ na odavanju počasti žrtava Dakse bili su gđa Nike Njavro i Miro Fijorović i ostali članovi udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, a cijelo vrijeme i Nikša Ucović, predstavnik udruge branitelja. Kako smo u restoranu Grand hotela Park u Dubrovniku imali planirani ručak za 13 sati, a pošto smo mi desetak minuta prije toga još čekali na prijevoz s otoka zamolih gospodina Živka Šimunovića da izvijesti o našem kašnjenju. U Gruž smo se sretno vratili oko 13,15 sati, a za petnaestak minuta stigli smo i do spomenutog hotela te se nakon ručka smjestili po sobama i oko 15 sati krenuli prema groblju Bononovu.

2.1. Polaganje vijenaca  i molitva na groblju Boninovo

Kako je predsjednik udruge Daksa 1944./45. gospodin Denis Vokić imao obveze potpisivanja ugovora s tvrtko Plovput iz Splita za korištenje jedne prostorije svjetionika na Daksi u kojoj će biti smještena spomen-soba nije mogao biti s nama, zamolili smo za pomoć realizacije našeg daljnjeg programa gospodina hrvatskog branitelja Nikšu Ucovića, a što je on spremno prihvatio sve do večernjih sati. Hvala mu.

Po dolasku na groblje Boninovo prvo smo vijenac položili kod spomen križ hrvatskim braniteljima, na dijelu groblja gdje su pokopani dubrovački branitelji, a vijenac su položili i svijeću zapalile Milena Kolmaćić, Davorka Mofardin i Danijel Obadić

Na grobnicu dubrovačkih kapucina (između ostalih tu je pokopan i fra Ivan Leander Leskovar r. u Gornjem Vratnu 1922. godine, te fra Josip Grivić koji nam 2022. godine bio domaćin kod našeg posjeta Dubrovniku opaska franjo talan), u ime župe Križovljan i općine Cestica vijenac je položila prof. Gordana Kos Kolar, a potom smo svijeću zapalili i na grobu Tihomila Vranješa (1922.-2011.) ( isti završio na križnom putu 1945. godine na igralištu Tivar u Varaždinu op. F.T.) , kao i na grobnici „dubrovačkih“ Isusovaca kojima je do smrti pripadao p. Petar Perica.

  1. Muzej domovinskog rata u tvrđavi Imperijal na Srđu

Vrijeme naprosto curi, a još nam je u programu posjet Srđu, a u 17 sati trebalo bi se odazvati, u dvorani Ivana Pavla II (nekadašnja dvorana Klarisa op. F.T.), prezentaciji  Spomen-sobe zločina na Daksi tj. prvom muzeju jugoslavenskih komunističkih zločina koji se otvara u Hrvatskoj. Kako su pred dvije godine na Srđu bili neki od ovogodišnjih hodočasnika zamolio sam ih za razumijevanje i molbu da u ime nas svih budu prisutni prezentaciji, a što su i oni prihvatili. I tako smo se autobusom uputili do stajališta autobusa u ulici Kralja Petra Krešimira IV. 10A, te se nakon formalnosti oko kupnje karata žičarom uputili na Srđ.

Vožnja na Srđ, i poslije po snalaženja po Srđu i do Muzeja bila je uz stručno vodstvo Nikše Ucovića, koji nas putem izvijestio da su u napadu na Dubrovnik i njegovu oslobađanju kod velikosrpske agresije na jug Hrvatske, smrtno stradala 182 branitelja s područja Dubrovnika i okolice 235 hrvatskih branitelja s ostalog područja te 92 civila.

Kroz Muzej hrvatskih branitelja na Srđu govorio nam je Valentin Soldo, djelatnik Muzeja, a svijeće smo zapalili i kod križa kojeg je 10. lipnja 1935. blagoslovio dubrovački biskup Marija Josip Carević (i sam ubijen pred kraj rata od partizana u Hrvatskom zagorju op ft). Kod napada na Dubrovnik 6. prosinca 1991. godine srpsko-crnogorske snage i JNA srušile su križ (i TV odašiljač na Srđu…), a obnovljeni križa 12. listopada 1997. blagoslovio je kardinal Franjo Kuharić (podaci sa https://sh.wikipedia.org/wiki/Kri%C5%BE_na_Sr%C4%91u op. F.T.).

Upisali smo se u spomen knjigu, a nakon razgledavanja Muzeja moglo se uživati u pogledu na grad koji se i dalje kupao u suncu.

  1. Misa za žrtve Dakse u crkvi Male braće – 25. 10. 2024. u 19 sati

Po povratku sa Srđa, nešto prije 18 sati, u Grad u koji smo ušli kroz sporedni ulaz iz Ulice Iza Grada, a dolaskom na Stradun u kratkoj „šetnji“ svratili smo do katedrale, crkve Sv. Vlaha, te obišli kulturno povijesne znamenitosti u najstrožem središtu grada (Poljana Marina Držića, Gundulićeva Poljana, Ulica Pred dvorom i Stradun..), a do crkve Male braće stigli smo petnaestak minuta prije mise.

S početkom u 19 sati misu zadušnicu za žrtve Dakse, uz koncelebraciju fra Nediljka Jerkan i p. Marijana Bešlić, iz samostana Družbe Isusove u Dubrovniku, predvodio je i prigodnu propovijed održao fra Josip Sopta (više na: https://ika.hkm.hr/splitska-metropolija/dubrovnik-u-crkvi-male-brace-slavljena-misa-za-stradale-na-daksi/ op ft)

Fra Josip Sopta, u crkvi Male braće predvodio misu za stradale na Daksi

Propovijed – 25. listopada 2024. pod misom u 19 sati.

1946. godine, kada je svijet polagao račune nad upravo minulom katastrofom i tu katastrofu vezao za vrlo konkretne pojedince, napisao je poljski književnik i kasniji nobelovac Czeslaw Milosz pjesmu u čijim je stihovima sadržano sve o čemu mi večeras razmišljamo:

Tko govori o povijesti uvijek je siguran, mrtvi neće ustati da svjedoče protiv njega. Kakva poželiš možeš im pripisati djela, Njihov će odgovor uvijek biti šutnja. Iz dubine noći izranja njihovo prazno lice. Dat ćeš mu crte onakve kakve su ti potrebne.

Ponosan zbog vlasti nad ljudima iz davne prošlosti,

Mijenjaj prošlost po vlastitoj, boljoj prilici.

Glavni problem biografije leži u bitnim problemima povijesti kao humanističke znanosti, problemu razumijevanja. Sve više blijede slike o ljudima kojih se spominjemo.

Postoji li istina.

Mi smo na ploči na Daksi rekli svim žrtvama da ih Božja pravda nije zaboravila iako su ljudi spremni zaboraviti ili ponovo zlo činiti. U razgovoru s njima odagnali smo zle prosudbe, jer su nevini jer su ubijeni bez suda.

Ocjenu rada Crkve i fratara dali su najodgovorniji za zločine na Daksi

Od samog početka katolička crkva je u cijeloj NDH dobila poseban tretman. Ustaše su u crkvi vidjeli jedan od glavnih oslonaca za svoje utemeljenje i stabilizaciju i u dubrovačkom kraju dok je kler s ovog terena nastojao da zadobije što jači utjecaj u javnom i političkom životu. U Dubrovniku je postojao aktivan mnogobrojni kler iz kojeg je većina visokog klera do kapitulacije Italije podržavao Talijane, a poslije Nijemce.

Treba naglasiti da su reakcionarni građanski slojevi bili pod utjecajem klera. U Dubrovniku i njegovoj okolini postojao je ogroman utjecaj klera i njegove inteligencije. Posljednja je bila najjača u Jugoslaviji. Ona je imala nekoliko samostalnih škola-sjemeništa. Djelovala su tu „Mala braća“, fratri-franjevci čiji je glavni predstavnik bio dr. Marijan Blažić.

U više izvještaja se navodi da je stvarni pokretač svih akcija bio kler koji je primao instrukcije od zagrebačke nadbiskupije. Za glavne vođe klera navode se fratri među kojima su bili fra M. Blažić, kao i Perica, rektor jezuitskog sjemeništa, a njihovi pomoćnici su bili don Taljeran, don Vučetić, don Arbulić za župu, don Dragičević za Ston, don Krečak za Gruž, i don Stjepan Šilov za Orašac.

 (Vidi: AVII, k-2007, Razvoj NOP-a u Dubrovniku i njegovoj najbližoj okolini od 25. 12. 1941. do 12. IV. 1942. Sastanak je održan 4. III. 1951. 83 AVII. 225. 3/12 i Isto. 225. 3. d- I)

Hoćemo li se ikada osloboditi mišljenja i prosudbi o ljudima i događajima, a da ne potvrđujemo svoje zablude ili uvjerenja. Otvorenost istini je zaista revizija, nužna u ovom našem slučaju. A komunistima nema mrskije riječi od revizionizma. Ona je za njih bila prokletstvo i skupo su platili svi revizionisti, samo zato što su ukazivali na zablude.

Molitva za istinu molitva za mir. Njih nema bez pravde. Spomenikom i molitvom i ukopom je skinuto prokletstvo i stigma s Dakse. Bilo bi lijepo da nadležni urade više za ovaj predivni otok i vrate mu suživot s gradom. Franjevci su voljni u tome pomoći.

Kako smo nakon mise imali dogovoren termin za večeru svratili smo u restoran Mimoza, a poslije večer gradskim smo se autobusom linije 6 vratili na Lapad gdje smo odsjeli u Grand hotelu Park.

Subota 26. listopada 2024. godine Dubrovnik i Gata kod Omiša

  1. Spomen na žrtve pokopane na Domobranskom groblju – Dubrovnik

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako smo i programom našeg putovanja predvidjeli do 8,45 sati sredili smo sve formalnosti oko boravka u hotelu (doručak i odjava iz hotela op. F.T.) te smo nešto prije 9 sati bili na autobusnom stajalištu ispred Domobranskog groblja, a tu nam se pridružio prof. dr. sc. Denis Vokić, predsjednik Udruge Daksa 1944./45.

Po dolasku na groblje prvo smo se uputili do središnjeg križa. Tu su vijenac položili i svijeće zapalili Ružica Horvat, Viktorija Petek i Danijel Obadić, a molitvu za sve pokopane na tom groblju predvodila je Lucija Milić. Na Domobranskom groblju u Dubrovniku među prvim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom rat bio je Viktor Conar, preminuo od posljedica ranjavanja u kolovozu 1941. godine, a na tom groblju iz Varaždinske županije, pokopan je i Filip Ledinščak iz Lepoglave i Antun Oštrek iz Novog Marofa.

Kako su neki od grobova sačuvani, a između ostalog i grob Viktora Conara tu su svijeću zapalili su Barbara Turk i Vladimir Horenec iz župe Sv. Ilije, a potom nam je o povijesti groblja i nastojanjima da se isto obnovi i sačuva govorio nam prof. Dr. sc. Denis Vokić, predsjednik Udruge Daksa 1944./45.

Nakon obilaska groblja i polaganja vijenaca i paljenja svijeća odali smo počast poginulim vatrogascima stradalim od granatiranja grada 6. prosinca 1991. godine za vrijeme dok su gasili vatru koju su prouzročile granate srpsko-crnogorskih snaga i JNA, a poginuli su: Andro Savinović r. 10. 7. 1947., Teo Paskojević r. 7. 4. 1969., Nino Mihočević (26. 6. 1950.), Ante Jablan (28. 8. 1947.) i Bruno Glanz (11. 6. 1970.).

Kao i prethodnih godina nakon odavanja počasti poginulim vojnicima stradalim u Drugom svjetskom ratu pokopanim na Domobranskom groblju u Dubrovniku i stradalim vatrogascima poginulim u granatiranju Dubrovnika od strane JNA i srpsko crnogorskih postrojbi 6. prosinca 1991. godine posjetili smo i svetište i crkvu Gospu od milosrđa koju vode kapucini Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogradan Mandića, a primio nas je fra Mijo Šarčević. Nešto prije 11 sati oprostili smo se od naših domaćina, fra Mije i prof. Denisa Vokića te se uputili prema Metkoviću.

  1. Spomen na 96 žrtava poubijanih 1. listopada 1942. godine u Poljicama

Kako smo ručak u restoranu Lopoć Momići poslije Metkovića imali rezervirani za 13, 30 sati zastali smo pred odmorištem mosta Pelješac te se nakon snimanja zajedničke fotografije uputili preko mosta, a kako je upravo u tijeku u dolini Neretve bila berba mandarina zastali smo uz put i kupili mandarine i ostale proizvode o tamošnjih OPG-a.

Po dolasku na parkiralište restorana Lopoč dobrodošlicu nam je poželio Vedran nakon čega smo se uputili pod šator na ručak koji je potrajao do 15 sati, a zatim smo nastavili prema posljednjem odredištu našeg dvodnevnog hodočašća prema naselju Gata, sjedištu Poljičke Republike koja je prestala postojati po ulasku Napoleonove vojske.

U dogovoru s gospođom Dragicom Zeljo Selak, u Gatima su nas pričekali  naši domaćini. Dobrodošlicu nam je poželio don Petar Badrov, župnik župe Svetog Ciprijana Gata, a potom nam je pred crkvom Sv. Ciprijana o povijesti Poljica i stradanju ovog kraja govorila Nikolina Pivčević Radmilo. U nastavku smo u spomen na 96 osoba ubijenih 1. listopada 1942. ( najmlađa je bila beba od 9 mjeseci, a najstarija starica od 87 godina op. F.T.), položili vijenac i zapalili svijeće, a to su u ime hodočasnika učinili Milena Kolmačić, Viktorija Petek i Bors Mofardin iz Tinjana.

Tragično svjedočanstvo o pokolju u Gatima 1. listopada 1942. godine iznio je Andrija Pivčević, koji je kao dijete od 8,5 godina preživio pokolj (više o pokolju župe Gata https://gata.hr/wp/?p=20138 op. Franjo Talan), a pozdravio nas je i Antun Klarić, predsjednik Udruge Hrvatski domobran Omiš.  Kao dijete Andrija je preživio više uboda nožem, a nakon višednevnih sakrivanja u bolnicu u Splitu, pod rednim brojem 4540  boravio je od 09. do 19. listopada 1942. godine s obzirom da Andrija i danas posjeduje „povijest bolesti“ izdano tih dana na kojoj je upisano mjesto rođenja i boravka selo Gata, a općinska pripadnost Poljica vjerujem da mi nitko neće zamjeriti ako se to i napiše.

Nakon potresnog svjedočenja Andrije obišli smo i crkvu sv. Ciprijana, a potom i Povijesni muzej Poljica.

Na prostoru pred Muzejom potom su nas naši domaćini počastili soparnikom, pitom od blitve ( više na https://croatia.hr/hr-hr/hrana-i-pice/soparnik op. F.T.), a i domaćim vinom.

I za vrijeme našeg boravka u Poljicama vrijeme je brzo prolazilo, i ubrzo se spustila noć, zahvalili smo našim domaćinima na gostoprimstvu  izmijenili prigodne poklone te se oko 18 30 uputili prema Blatu na Cetini. Kako smo u program putovanja na povratku od Poljica unijeli tri odmorišta koja je trebalo poštivati u Zagreb na Buzin stigli smo nešto iza ponoći, a do Cestice stigli smo ujutro u pola 2 sata.

Zahvala poslije svega

Ostajem zahvalan svima koji su u hodočašću sudjelovali, od općine Cestica i Varaždinske županije, do žrtvoslovaca iz Zagreba Slatine i Istre, kao i prijateljima iz Dubrovnika i Omiša, i ostalih mjesta što su nam kod realizacije istog pomogli, a posebna  hvala prof. Gordani Kos Kolar i zboru Stellarium KUD-a općine Cestica što su odvojili vrijeme i hodočašću se pridružili.

Po povratku iz Dubrovnika zapisao i dovršio u srijedu, 31. listopada 2024. godine                

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

Napomena autora teksta uz fotografije

  1. vezano uz dolazak i Dubrovnik i boravak na Daksi, 25. 10. 2024.
  2. vezano uz posjet groblju Boninovo, odavanju počasti poginulim braniteljima Dubrovnika, molitvi za dubrovačke kapucine, Isusovce i dragog mi prijatelja Tihomila Vranješa
  3. Vezano uz posjet Muzeju domovinskog rata na Srđu i tragičnom smrću stradalog biskupa dr. Carevića
  4. Vezano uz misu za žrtve Daske u crkvi Male braće Dubrovnik
  5. Vezano uz pokopane na Domobranskom groblju u Dubrovniku, kao i zahvala svima koji se brinu da se groblje restaurira – ako se to dogodi to će biti prvo groblje u Republici Hrvatskoj, a s obzirom da su žrtve Dakse najbolji primjer kako se to i čini vjerujem da će se i dogoditi. Zahvala i dubrovačkim vatrogascima što svoje kolege koji su u humanitarnom djelovanju spašavanja ljudi u doba najžešće agresije na Dubrovnik, 6. prosinca 1991. nisu zaboravili. Posebna hvala i dubrovačkim kapucinima i fra Josipu Griviću, s kojim sam se susretao od Rijeke, Karlobaga i Dubrovnika, a kojem ujedno zahvaljujem na knjizi „povijesti kapucina u Dubrovniku“ koju sam primio 2022. godine – Hvala i njemu i ostalim kapucinima Dubrovnika, sadašnjim i bivšim.
  6. Vezano za žrtve Poljica poubijane 1. listopada 1942. godine, zahvala domaćinima, kao i za svjedočenje Andrije Pivčevića. Zahvala i Dragici Zeljko Selak i HD Omiš za posjet Varaždinu u svibnju ove godine.

 

Zahvala i gospođi Jadranki Lučić koja s posebnom ljubavlju portal HŽD-a uređuje.  

 Za objavu na portalu pripremila Jadranka Lučić

 Fotografije snimili: Vlatko Jelenčić, Danijel Obadić, Josip Horvat i Franjo Talan

 

Odgovori